- Pazi sad – reče ministar financija trojici svojih savjetnika zaustavivši žlicu nasred puta od tanjura do usta. Miris juhe od bikova repa, specijalitet koji se posluživao u omiljenom ministrovu restoranu, zagolica mu nosnice, ali ono što se zbivalo za susjednim stolom bilo je jače od užitka u žlici. - Pazi sad - ponovi, dok se iz žlice, desetak centimetra udaljene od njegovih profinjenih nepca, pušila slasna juha.

Konobar je upravo prilazio susjednom stolu, a četiri para očiju, ministrove i trojice njegovih savjetnika, pozorno su motrila krupnijeg muškarca u Armanijevom odijelu dok je plaćao račun.

- Sto pedeset četiri eura i 28 centi - reče konobar smiješeći se.

- Sto šezdeset - promumlja očito poslovni čovjek pružajući konobaru dvije novčanice od sto eura.

- Jeste li vidjeli? - upita ministar financija svoje malo društvo dok je čovjek u tamnoplavom Armani odijelu ustajao zajedno s dvojicom poslovnih partnera. - Jeste li vidjeli? Konobaru je upravo kapnulo u džep 5,72 eura. Neoporezivih. Recimo, neka je samo 10 takvih gostiju dnevno, a sigurno ih je više, i neka ostave podjednaku napojnicu, to je, dečki moji, 57 eura. Sad to pomnožite s 22 radna dana i eto konobaru u džepu mjesečno 1200 eura „čistaka“. Ni centa poreza državi. I zato razmišljamo o uvođenju poreza na napojnice. Zato sam vas doveo danas ovamo da se uvjerite koliki nam novac „klizi“ izvan proračuna. Kada bismo uveli stopu poreza na napojnice od, recimo, 25 posto, kao što je naš PDV, država bi mjesečno, samo od jednog konobara, prihodovala 300 eura. E, sad, dečki moji, pomnožite to s brojem restorana, prosječnim brojem konobara u njima i sve pomnožite s 12 mjeseci u godini. Da vam se u glavi zavrti. A zamislite tek koliko se napojnica ili Trinkgelda, kako to naši najbrojniji gosti, Nijemci, kažu, okrene tijekom sezone na Jadranu. Čovječe!

- Bit će to malo teško - reče jedan od ministrovih savjetnika koji je već posrkao juhu. - Teško je utvrditi koliko je koji konobar dnevno stavio bakšiša u džep.

- Pa baš i nije - reče drugi. - Mogli bismo uvesti dva modela. Recimo, da svaki konobar paušalno plati porez na napojnicu. Ili još bolje: da se računi u restoranima isključivo plaćaju karticama, a tako i napojnice. I onda imamo točnu evidenciju.

- Odlična ideja - reče ministar završavajući borbu s juhom od bikova repa. - Danas svaki restoran ima POS uređaj, a svi gosti kreditnu karticu. I samo treba uvesti obvezno bezgotovinsko plaćanje.

- Mala digresija - reče drugi od trojice ministrovih savjetnika dok je konobar upravo donosio punjeni ramstek s karameliziranim lukom i prženim dukatima krumpira, rižoto s piletinom i povrćem, medaljone u umaku od šampinjona s njokima i zelene rezance u umaku od lososa. - Kad smo već kod POS uređaja, sinulo mi, onako usput. Zašto ne bismo oporezovali i prihode prosjaka. Sad ih kažnjavamo zbog prosjačenja. Uhvatimo svakog stotog, ili što ti ja znam. A ovako, otvori, brale, lijepo za pišljivi 10 kuna temeljnog kapitala j.d.d.o. ili prosjački obrt, evo ti POS aparat, pa prosi legalno do mile volje. A država uzme svoje. I svi sretni i zadovoljni.

 - Vidiš, nije loše - reče ministar financija obrušivši se na punjeni ramstek s karameliziranim lukom. - Nego, Iviću, ti mi nešto šutiš, ni glasa od tebe danas.

Najstariji među savjetnicima, Vladimir Ivić, koga su iz zajebancije starij kolege zvali Lenjin, upravo je žvakao rižoto s piletinom i povrćem pa, progutavši zalogaj, reče:

- Ma sve je to dobro, sve što ste rekli i sigurno bi popunilo državnu riznicu. Ali, ja imam ideju o kojoj već dugo razmišljam i koja bi do vrha napunila proračun. Ne bismo znali kamo s parama.

Ministar i dvojica savjetnika odložiše viljuške i noževe.

- Reci - prozboriše skladno i uhu ugodno kao da su zapjevala tri tenora, Luciano Pavarotti, José Carreras i Plácido Domingo.

- Legalizirajmo mito, korupciju i pljačku - reče savjetnik Vladimir Ivić, koga su kolege, zbog izražene socijalne osjetljivosti, ali i sličnosti imena i prezimena, posprdno zvali Lenjin.

Trojica maloprijašnjih tenora, ministar i dvojica savjetnika, izbečiše oči, zakašljaše se, pa posegnuše za gutljajem vina iz orošenih čaša.

- Da, legalizirajmo mito, pljačku i korupciju. Tako možemo ukinuti USKOK i bitno rasteretiti  pravosuđe. I to je već ogromna ušteda u proračunu. A onda uvedimo porez od, recimo, 25 posto na mito, korupciju i pljačku. Koliko se u nas krade i pljačka, koliko se mita obrne, s tim bismo porezom napunili proračun. Imali bismo toliko novca da bismo mogli ukinuti sve druge poreze.