ČINILO se jučer kako je Gradska knjižnica Slavonski Brod bila premalena da bi primila svu dječicu različite dobi koja su u pratnji došla pogledati novu predstavu Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica u izvedbi Kazališne družine Ivana Brlić-Mažuranić. S radošću i oduševljenjem moram priznati kako je ova predstava bila najljepša himna dječjem svijetu koji je baš, kao u istoj bajci, pun ljubavi, iskrenosti, veselja, one čistoće dječjih srca koja su jučer ispunila dvoranu magijom odupirući se svakoj tuzi i neraspoloženju. Djeca su trčala, pričala, ona skroz malena, ne znajući gdje su i zašto su tu, jednako su sudjelovala u kreiranju cijelog raspoloženja zbog čega se činilo kako smo mi odrasli ušli u neki sasvim zaboravljeni svijet.

Involviranost pokazana u demonstraciji kiše kad sam gotovo briznula u plač zbog toga što zaboravljam kako i te male stvari, imitacije, uključenosti na temelju minimalističkih gesta, mogu izmamiti kako suzu tako i osmijeh, učinila je ono nevjerojatno: akciju na temelju koje su djeca postala mali vojnici sreće i blagostanja. I baš kao u bajci Ivane Brlić - Mažuranić gdje se pojavljuje Zmaj Ognjeni koji je personifikacija zloće i oživotvorenje kaosa, maleni ljudi na podiju života jučer, utjelovili su dobre likove ove bajke: Jaglenca, Rutvicu, Relju,... a majke, te budne i pažljive zaštitnice, bile su jednake Jaglenčevoj i Rutvičinoj majci. Zar nije tako? Nisu li naše majke vjerne pratiteljice i nakon života čija se prisutnost i otisci života nalaze na svemu što nesebično od njih dobijemo bilo materijalno ili nematerijalno?

Prepreke u životu preskačemo rado, tražeći zaobilazna rješenja i tako, dok preskačemo preko lokvica koje stvara nebeska kiša u pokušaju uvjeravanja u sve blagodati pogrešaka, mi tražimo blještavilo savršenosti zaboravljajući kako i lokvica nebeske kiše može stvoriti ogledalo/odraz onoga što nas okružuje i što nismo u stanju vidjeti, spasiti nas od narcisoidnosti ogledala koje držimo isključivo ispred sebe na toaletnom ormariću dok ispravljamo nesavršenosti lica šminkom bezvremenosti.

I dok razmišljam o predstavi i žalim za mrvicama dječjeg svijeta koje sam prosula usput na putu k autobusnom kolodvoru... bojim se kako ću ponovo zaboraviti kako njima mogu hraniti ptice čiji pjev ignoriram galamom u sebi protiv sebe i protiv svijeta.

Zato na kraju, ono što će mi ostati u sjećanju (želim trajno!), to je ova predstava koju je vrlo uvjerljivo odigrala čitava ekipa Kazališne družine na čelu s redateljem Matejem Safundžićem, snimateljem Berislavom Petrovićem, scenografkinjom Valentinom Srnojević. Dok smo svi mi, veliki i maleni, pratili priču pripovjedačice Vanje Čiče - nevjerojatno simpatične, sposobne i uvjerljive mlade glumice koja je plijenila pažnju uvjerljivošću izvedbe, na platnu se mogla vidjeti priča u svoj punini zahvaljujući i glumcima Ivanu Kneževiću, Dori Pejić, Andriji Krištofu, Dariji Vlajnić, Sari Vujčić, Luciji Vukoje, Magdaleni Čavčić, Anei Popović-Hlišić, Klari Marjanović i Petri Kuduz.

Zato – hvala Vam! Hvala za predstavu, ali i hvala na podsjećanju na one malene „stvari“ koje su malene samo onda kada odlučimo naprasno odrasti odričući se slika djetinjstva koje su oblikovale onu ljepšu stranu našeg bića.