TIJEKOM jučerašnjeg obilježavanja Noći knjige, posjetitelji Gradske knjižnice i Interpretacijskog centra Ivana Brlić-Mažuranić mogli su čuti nagrađivane autore Igora Beleša i Roberta Perišića, odnosno mogli su čuti nešto više o romanima 'Listanje kupusa' i 'Brod za Issu'. Različiti, tematski i strukturno, s pečatima autora drugačijih interesa i iskustava, pristupa pisanju kao poticaju za daljnje rasprave, ovi romani mogu ipak povezati dva temeljna pravca kojima je očito trebala ići Noć knjige: proces pisanja i proces istraživanja, dok su unutar tih pravaca stajališta nostalgije i pozitivne, konstruktivne znatiželje.

Beleš, odgovarajući na pitanja Hrvoja Gaže, otkrio je skromno pa čak i autoironično, humoristično atraktivno, što autor očekuje nakon objavljivanja prve knjige, što ga može iznenaditi, kakva reakcija može biti, a kakva je priželjkivan te što naposljetku donosi realnost (popularnost vs. nepopularnost). Iznenađenje pisca nakon reakcija prvih čitatelja, potreba za autorefleksijom i drugačijom pričom o ratu iz perspektive dječaka zabavljenog djetinjstvom i trendovima mladih devedesetih, prekinutim vanjskim čimbenicima, nije ništa drugo do hommage izgubljenom vremenu, gdje svaka stvar ima posebno značenje u slikama sjećanja, ali i u korelaciji s fikcijom, izgrađujući roman čini ga posebno privlačnim čitateljima sklonim sentimentalnom gledanju na generacijske sklonosti i obilježja.

Posveta tvornici Borovo, dječaštvu,... gdje je bila važna svaka intimna priča o djetinjstvu i izbjeglištvu, svaka 'sitnica' koju je sa sobom ponio ovaj autor, vjerno pritom računajući na razumijevanje gostiju knjižnice: od knjige savijene korice do vrećice tvornice Borovo u kojoj se nalazila kutija – imitacija videa sa stripom koju nam je pokazivao autor dok je Gažo čitao dio romana vezan za taj detalj – činile su slušatelje suučesnicima. Topao, ali i vrlo otvoren razgovor sugerirao je kako je riječ o autoru svjesnom života, svjesnom važnosti pisanja i književnosti u ulozi demonstratora zbivanja, ulozi periskopa s povratnim sadržajem za one s prikrajka, željne drugačijeg pogleda na stvarnost, prošlost i život uopće, željne značenjske dubine, sklone fascinaciji okruženjem.

Galerija umjetnina Grada Slavonskog Broda

Tek tada i/li jedino uz takav višenamjenski sveukupni angažman književnika/pisca/književnosti/knjiga može se razumjeti učinak Belešove knjige: povezivanje ljudi, sudbina, prošlosti i sadašnjosti, izazivanje čitateljske pozornosti, ali i uključenosti u vrela emocija koja čine mjesta sa svim obilježjima ili, prosto rečeno – 'detaljiziranje', toliko važno kako bismo izbjegli podrazumijevanje. Knjige računaju s nepodrazumijevanjem, na putovanje kroz vrijeme, kroz drugačije perspektive, drugačiji pogled na poznate teme. Iskrenost ovog autora, namjera kojom prilazi čitateljima, mogla je jučer zato budućim čitateljima romana pomoći u odluci – čitati ili ne. Vjerujem kako je jasna opcija čitatelja zahvaljujući ovome piscu.

Iako je pred kraj razgovora otvoreno pitanje očekivanih čitatelja: jesu li generacijski bliži temi, vremenu, autoru pa bi zato razumjeli srž priče, metafore, elemente, predmete spomenute u sadržaju, za razliku od mlađih pripadnika, novih generacija, izvan povijesnog konteksta pa se stoga nekako dalo naslutiti kako upravo mlađa generacija ne bi razumjela sve reference; moje skromno mišljenje je kako je važno čitati baš da bi se razumjelo, ne bi se izbjeglo podrazumijevanje, općepoznati generacijski jaz, stereotipe o neslaganju, zastarjelosti... Univerzalnost pisane riječi je u njezinim (i) interpretativnim mogućnostima, u učenju. Ako želimo nešto znati o sebi, moramo (po)nešto znati iz povijesti/prošlosti; nismo identitetski odsječeni od svijeta, vezani samo godinama koje su ograničene našim rođenjem i smrću.

Sjajno je, zato, bilo što se i Perišić u razgovoru s vrlo strpljivom Romanom Tekić, spremnom više za slušanje nego li prekidanje autorovih dugih digresija, refleksija dotaknuo teme čitanja. Spomenuvši Dostojevskog, vlastitu nezrelost u srednjoj školi za takvo (određeno) štivo, ali i određeni čitateljski ukus, istaknuo je važnost čitanja kao edukacije, pripreme za život, za izbjegavanje situacija na koje nas također čitanje/knjige upozorava/ju. Učiti na pogreškama drugih možemo preko knjiga. Suplementi roditeljskom nadzoru, instinktivnoj zaštiti i brizi su knjige, mogu zaključiti, a vjerujem kako je promidžba čitanja upravo sadržana u takvome zaključku.

Galerija umjetnina Grada Slavonskog Broda

Perišić je, govoreći o romanu 'Brod za Issu', vođen spomenutom znatiželjom, poznatim čuđenjem kao poticajem, sažeo bit romana, ali ponovno samo u obliku poziva na čitanje. Vis, kao samo jedno od mogućih mjesta susreta antike i suvremenosti, mistike i fantastike, lokalitet prepoznavanja prošlosti i sadašnjosti koju možemo razumjeti bolje ako uzmemo u obzir povijesno bogatstvo, jedan je mali dio (ne)otkrivenog svijeta ili svjetova ispunjenih različitim simbolima i znakovima, živim i neživim.

Osim toga, autor je spominjao niz poveznica: vinovu lozu, magarce, mačke za koje smo zaboravili odakle dolaze, podrazumijevajući ih na tom podneblju, ne pitamo se zašto su ondje, koliko je zanimljiv put/putovanje do tih krajeva. Dodajući njima Vjetropira, dolazi(mo) čak do filozofije. Slojevitost romana se rasprostire kao sag s ornamentima preko Mediterana, a svaki priča svoju priču, svaki navodi na razmišljanje.

Ovogodišnja tema Noći knjige – o životinjama i ljudima – bila je inkorporirana u ova dva programa/razgovora. Sklona sam mišljenju kako zahvaljujući knjigama znamo što su konkretno sjećanja. Nisu samo flashbackovi sadašnjosti nebitni za budućnost. Pamćenje je krhko, napada ga korozija, pogotovo one dijelove koje označismo nezanimljivima ili ih se ne želimo sjećati zbog borbe s nezacijeljenim ranama. Ali, knjige su zato multifunkcionalni primatelji poruka, kako lijepih, tako i ružnih – one su prijatelji u nevolji. Kada nas pamćenje ne služi, kada ostanemo bez sjećanja: ostaju knjige!