DANAS je blagdan Velike Gospe ili svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ovaj ujedno i državni blagdan slavi se 15. kolovoza. Djevica Marija je tijelom i dušom uznesena na nebo i upravo taj dan u očima vjernika izaziva strahopoštovanje. U Hrvatskoj postoji puno svetišta posvećenih upravo Djevici Mariji. Jedno od tih svetišta je Dragotin. U Dragotinu se nalazi najstarija Gospina crkva u Istočnoj Hrvatskoj koja je stara otprilike 700 godina. Prvi put se spominje 1332. godine kao dio istoimene župe. Danas ovo Marijansko svetište pripada župi Trnava.

Đakovo Live

No, sve su to opće informacije koje je moguće lako pronaći na internetu, na stranicama svetišta, u tekstovima koji se bave današnjom svetkovinom, ali činjenica koja je najzanimljivija u čitavoj priči jest ta da Marija kao simbol čistoće, vjernosti kod svih vjernika izaziva veliko poštovanje predstavljajući uzornu, posvećenu osobu koja se pokorila Božjoj volji čak i na nevjerojatan način posvjedočila kako žena u crkvi ima istaknuto mjesto.

Lik Djevice Marije, Bogorodice, najviše je blizak čovjeku koji kročeći putem vjere, ako se za njega odluči, shvaća koliko je važno od Boga primiti milost – odricanja, prihvaćanja, bespogovornog shvaćanja uloge koju nam Bog daruje. Jer prihvaćati ono što nam se nameće, čak i sam život, teško je. Teško je slijediti božju volju, božje zakone jer smo zahvaćeni Istočnim grijehom (prema tome nismo nalik Djevici koja je bezgrešno začela), ali ljudski život treba shvatiti kao dar i izazov.

Djevica Marija bila je tiha pratiteljica Krista, ali njezina tišina je bila glasna. Ta glasnoća danas napaja vjernike nevjerojatnom snagom i zato su, njoj u čast, vjernici u stanju prelaziti kilometre kako bi došli do svetišta. Sva svetišta otvaraju vrata vjernicima tijekom čitave godine, ali običaj je ići najčešće uoči same svetkovine pješice, prelaziti kilometre kako bismo dali počast Djevici koja je posrednica i uzor.

Župa Dragotin FB

Baš zato, veliki broj hodočasnika, onih koji ne dovode u pitanje Gospinu veličinu, slio se jučer upravo u Dragotin (između svih ostalih mjesta/svetišta koja obilježavaju blagdan Velike Gospe). Tim vjernicima su se pridružili hodočasnici iz župe svetog Andrije apostola u Donjim Andrijevcima. S početkom u 16 sati započelo je hodočašće koje se nastavilo sve do otprilike 19 sati uz dvije pauze.

Nemoguće je opisati taj osjećaj zajedništva u molitvi i tihom razgovoru cijelim putem. Jer hodočašća i svetišta su mjesta susreta, mjesta neprikosnovene ljepote u istovremenom davanju sebe za viši cilj. Ovaj događaj ili proces, ne samo da je upućen nadzemaljskim stremljenjima koja uvijek idu uz vjernički život, već nas on iskušava na način prihvaćanja ili neprihvaćanja osoba koje su se s nama slučajno našle na istome putu. Razmjena iskustava, dijelovi životnih priča, pa čak i zajedničko blagovanje je ono što spaja sve hodočasnike. Jer, hodočasnik je onaj koji se hodočašću u potpunosti predaje znajući da je svaka osoba dijete božje koje zavrjeđuje jednaku pažnju.

Zato, ne birajući sugovornika, pratitelja u molitvi, mi se njemu predajemo svom silinom vjere i pouzdanja. Ljudi na hodočašću upoznajući druge upoznaju i sebe shvaćajući kako nas razlike obogaćuju, nadahnjuju, vode zaključku po kome je svijet prekrasno mjesto, unatoč sukobima, krvoprolićima, prirodnim nepogodama, bolestima,... svijet je mjesto gdje borba dobra i zla mora završiti dobrom jer božja logika vodi jedino tome zaključku. Čovjek je rastrojeno biće kojim prevladavaju želje, ali osviješćen shvaća da su želje nekad mimo svih potreba. Skromnost Djevice Marije je ta koja nas uči susprezanju od nepotrebnog, mučnog trčanja za onime što nam ionako ne treba.

Seletković I.

Jučerašnja propovijed na misi u Dragotinu koja je počela u 20 sati, željela nas je poučiti zahvalnosti na onome što ionako imamo, a zaboravljamo na to što imamo. Treba biti skroman i zahvalan; potrebno je to stalno ponavljati. Ako nešto nemaš, možda ti to uistinu ni nije potrebno. Upravo ova pouka je pouka hodočašća, pouka Djevice Marije, pouka života. Biti tih u buci svijeta poput Djevice Marije, biti ponizan i onda napredovati kao čovjek, moliti i raditi (ora et labora) poput vrijednih benediktinaca od kojih potječe ovaj moto još od srednjovjekovlja, kao i crkva u Dragotinu... ne pitati se vrijedi li nego kako ići naprijed, kako kročiti svijetom uz vjeru, kako voditi životne bitke.

Nitko ne kaže da će biti lako, jer nije lako ni hoditi putem do crkve u Dragotinu; ali čovjek spotičući se o kamen, kaže „Proći će!“. I prođe... a onda uslijedi božja milost koja nagrađuje uporne, pune vjere. Jer materijalno je lakše imati negoli vjeru. Vjera uvijek vodi do nade. A obje nadahnjuju ljubav. Sve to se da iščitati iz jednostavnih hodočašća koja (za većinu) budu jednom godišnje. Kako bi bilo da se odričemo češće?

Đakovo Live