JUČER se brzinom munje proširila vijest o smrti Milana Kundere. Ovaj uistinu značajan pisac zavrijedio je počasno mjesto u književnom svijetu. Neki će reći kako su naknadni hvalospjevi očekivani te kako smrt nekoga pisca uvijek izazove salve posthumnog oduševljena od koje koristi imaju nakladničke kuće, različita udruženja, čiji je parazitizam toliko očit da kod istih pojedinaca izaziva zgražanje.

Međutim, kako i treba biti, i kako jest, Kundera je za života zavrijedio svoj status zbog vlastitoga angažmana – načina na koji je pisao, pišući obuhvatio toliko različita područja da je gotovo nemoguće zaključiti kako njegova ostavština ne zavrjeđuje toliku pažnju koliku dobiva sada, pogotovo nakon njegove smrti. Možda više govori o nama činjenica da smo prije voljni i željni pisati o self-help bestselerima, negoli o vrhunskom piscu, ponajprije o njegovim djelima. Ali možda ipak nije kasno. Pisana riječ ostaje kao fragment prošlosti, kao jedan vid filozofije, kao oporuka budućim naraštajima koji bi trebali iz nje iščitati ne samo kakav pisac jest u svojoj biti već sve ono o čemu je pisao, a može se transponirati; što je iskoristivo, bezvremensko.

Uz činjenicu da je Kundera bio vrhunski pripovjedač postoji druga činjenica i to da je bio sjajan esejist. Vrhunski eseji širokog spektra… od glazbe, književnosti, filozofije, umjetnosti općenito, svoju bazu nalaze u Kunderinom obrazovanju – glazbenom, filmskom, književnom, estetičkom. Toliki dijapazon interesa morao je polučiti vrhunskoga pisca. Odabirom svojega zanimanja nije odustao od interesa, od svega što je naučio/zaključio te ih je vrlo vješto smjestio u sve svoje pisane uratke. Eseji, složeni, interdisciplinarni izrazito reaktivni ne samo da dokazuju tu njegovu vještinu i sposobnost povezivanja naoko nepovezivog i udaljenog, već dokazuju kako je moguće povezati vlastite interese, ljubavi, u jednu cjelinu čiji sadržaj nije prepotentno dokazivanje znanja već ukazivanje na drugačije gledanje/slušanje/čitanje. Idući tim tragom dolazim do „Iznevjerenih oporuka”. Nakon davno napisanog ogleda o ljubavi, gdje mi se činilo da nikako ne smijem izostaviti njegove „Smiješne ljubavi” – pripovijetke čiji sadržaj ne samo da pruža vrhunski užitak u čitanju, nego dekonstruira sam osjećaj, na način koji je samo Kundera mogao/uspijevao.

Dakle, „Iznevjerene oporuke” Milana Kundere - djelo- knjiga eseja - koje pokriva područje ljudskog stvaralaštva dobilo je 1996. nagradu Društva američkih skladatelja kao najbolja knjiga o glazbi. Zašto? Upravo zbog činjenice da je Kundera ondje pisao o Bachu, Beethovenu, Janačeku, Stravinskom. Ali to nije sve. Veliki dio je posvećen Kafki, a osim njega ondje je moguće naići i na Balzaca, Dostojevskog, Nietzchea, Hegela, Bretona, Girarda, Manna, Musila, Orwella, Tolstoja, Wellsa, Rabelaisa, Cervantesa, Rushdia, Picassa. Kundera ne stvara otklon od povijesti, on vrši raščlambu od koje slijedi zaključak kako je većina velikih ideja iznevjerena, kako suvremeni svijet ima preokupacije koje mu remete mir, staloženi suodnos s umjetnošću od koje mora imati koristi. Korisnost umjetnosti i danas svoje korijene ima u tradiciji. I dalje, taj korijen je vidljiv i ondje kada ga sama umjetnost želi iščupati i stvoriti novu estetiku. Svi autori, bilo književni ili glazbeni koje Kundera spominje, pokušavali su doći do novih zaključaka, novih ideja, ali te ideje su ponekad bile suviše apstraktno rušilačke u želji da stvore novu genezu stvari. To nije moguće. Upravo ovi eseji dokazuju puno dublju problematiku umjetnosti, njezina skrivena značenja koje su često ignorirana (ako se primjerice uzima glazba kao primjer identifikacije, primjer za ekstazu, primjer za iskazivanje emocija koje često glazbeni analitičari osporavaju) jer želimo, kako Kundera kaže pronaći „stajalište” a ne „nastojanje da se spozna, razumije, uoči ovaj ili onaj vid stvarnosti”.

„Iznevjerene oporuke” čine upravo to. Svoje duboko prepoznavanje i poznavanje umjetnosti, ovaj autor uobličio je u prekrasne eseje koji se čitaju u jednom dahu. Jer tko želi naučiti, tko je otvoren za njegovu književnost kakva jest, shvatit će da su i eseji na istome tragu. Vrhunski pripovjedač tako stvara jednu sliku o bezgraničnim vezama umjetnosti, umjetnika, iz različitih područja čije ideje i djelovanje ih povezuju. Kao što je moguće povezati Kafku i Stravinskog, što on čini. Dah pozitivizma oslanja se na stvaralački mentalitet, veze su moguće onda kad postoji dovoljno znanja i inspiracije kako bi se to povezalo, uočilo što jedno s drugim ima veze. A veze su čvrste. Njima u korist ide Kunderino pisanje koje je nenadmašno, tečno, inteligentno. Pišući o Nietzscheu, na jednom mjestu, pisac piše sljedeće: „onaj koji razmišlja automatski je sklon stvoriti sustav; to je vječna kušnja (čak i moja, pa i dok pišem ovu knjigu): kušnja opisati sve posljedice vlastitih ideja; predusresti sve objekcije i unaprijed ih odbaciti; stvoriti barikade oko vlastitih ideja. Onaj koji razmišlja ne smije nastojati uvjeriti druge u svoju istinu; našao bi se tako na putu sustava; na bijednome putu „čovjeka s uvjerenjem”; politički ljudi vole sebe tako označiti; ali što je to uvjerenje? to je zaustavljena misao, a „čovjek uvjerenja” ograničen je čovjek; eksperimentalna misao ne želi uvjeriti već nadahnuti drugu misao, navesti na razmišljanje”(...).

Stoga, tragom Kunderinog razmišljanja, prionimo čitanju, jer on zaista nadahnjuje.