KOLIKO je stranica, pjesama, iskustava (…) napisala Vesna Parun, koliko je uspješna, koliko „velika“ hrvatska umjetnica i književnica, koliko svestrana (…) - da, o tome se puno priča jer Vesna Parun je grandiozna u svome stvaralaštvu.

Književni teoretičari puni (za)hvale, pune retke o njoj toliko učestalo da se ponekad čini besmisleno pisati kad su stručnjaci već rekli svoje ili kazuju uvjerljivo teorijski sveznajuće. No, ipak, neposredan kontakt s njezinim tekstom ima tako snažan utjecaj na čitatelja jer nije „veličina“ pisca samo u lijepim jezičnim strukturama već i u onome što se nalazi u samome tekstu.

Bol, melankolija, tuga, usamljenost(…), osjećaji i osjećajnost, duboke težine postojanja i neshvaćenosti, ravnodušnost onoga kome možemo zahvaliti najljepše i najdojmljivije stihove pjesme „Ti koja imaš nevinije ruke“. Ta toliko tužna ljubavna priča čije okončanje je rezultiralo bolom, duševnom prazninom, hospitalizacijom, ne može nas tjerati na pomisao o neranjivosti jedne žene čije tuge i melankolije uokviruju pjesništvo.

Nakladi „Zoro“ Zagreb-Sarajevo (2009.) i samoj Vesni Parun, možemo zahvaliti na asinkronom odabiru - kako je navedeno u knjizi „Ja koja imam nevinije ruke“, gdje se nalazi tek otkriveno blago. Međutim, priča o Vesni Parun ne završava ondje.

Plusportal je već izvijestio čitatelje o promociji knjige „Kad ptica prestane voljeti“ i otvaranju izložbe povodom stogodišnjice njezina rođenja u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu. Taj događaj mogao je motivirati na čitanje knjige, memoarske proze spomenutog naziva gdje se na kraju nalaze i stihovi, čak ne samo pjesničini već i dvije pjesme njezina prijatelja Adnana Marzoukija („Nedavna sna“ i „Povratak vojnika“).

Ne postoje u toj memoarskoj prozi samo sjećanja koja ploveći između obiteljskih odnosa, ljubavnih, ne dodiruju obale zaključaka o ljudskoj podvojenosti i dihotomijama njegova djelovanja. „U meni su se, dakle, usporedo začela odvijati dva nekoherentna svijeta, unutrašnji i vanjski, svijetli i mračni, mirnodopski i ratni.“ Na drugom mjestu, Vesna Parun piše: „Gluma i ja! Možda je u tome bit opstanka: gluma nevine čovjekove prirode na nepredvidivoj pozornici svijeta.“

Davno shakespeareanski izvedeni zaključak tako ovdje uzima svoj danak, ali kao možebitna istina naše iluzije o nama samima kao neporočnim individuama koje refleksiju o hinjenoj nevinosti neminovno reflektiraju na drugoga tereteći ga na prihvaćanje izazova obrane: ne, ja nisam toliko poročan kao ti - rekli bismo - ja sam neviniji; dok Vesna Parun, takvo izokrenuto mišljenje uobličava u drugačiju refleksiju o sebi kao onoj koja je grešnija, nesposobnija brinuti o voljenome,... jer je on tako odabrao, ali do toga saznanja možemo doći uz pomoć ove knjige.

Nedefiniran odnos, neostvarena ljubav i njezina samorazarajuća snaga, neuzvraćeni osjećaji s orkanskim intenzitetom,... sve to postoji u knjizi „Kad ptica prestane voljeti“.

Naslov, ne slučajan, knjige posthumno objavljene i sačinjene od zanimljivih podataka o životu koje je Vesna Parun ispisivala, a koje su pripremili Denis Derk i Marina Selnik  samo dodatno produbljuju priču o prije svega književnici, čarobnici riječi (sama autorica navodi: „Prva duhovna potreba koju sam kao djevojčica osjetila bila je potreba za riječima. Ne onim svakidašnjim i već otrcanim, u kojim se sve vrti oko kuhinje, stola i postelje, nego za onim pravim, tajanstvenim, koje te uzmu za ruku i vode te nekud za sobom, ali te i vraćaju natrag obogaćenu slamčicom mašte.“), a onda neumoljivo iskrenoj ženi koja se ne libi svjedočenja o turbulentno emotivnom životu.  

„Zar ću pisati još i cijeli dan, pa opet cijelu noć? Koliko će još potonulih podmornica biti i Ivanjskih rijeka i zimnica s komadićcima ljudske kože?“ - pita se ova književnica, pitamo se mi dok čitamo i gledamo ovaj interesantan dokaz pjesničke i slikarske virtuoznosti ili uspješnosti postavljanja retoričkih pitanja na koje odgovore daje sam život i djelovanje.

Potresna svjedočenja nesretne ljubavi, majčine smrti, dokaz su o neraskidivoj vezanosti za ljude čije odsustvo na nas djeluje umrtvljujuće, kao djelomična smrt nas samih.

Ta smrt nije nadoknadiva, ona nas obogalji. Ožiljcima ispunjeno tijelo sadašnjosti koprca se u pitanjima bez odgovora. Ali sjećanja su krnja, oduzeta, dokaz su naše ograničenosti. Vesna Parun boreći se protiv zaborava od sebe same, ispisuje sve ovo na što nailazimo... ali, je li joj to dovoljno, zna li što će nastati od svega kada je ne bude ili što je krajnji zadatak čovjeka obilježenog vremenom?

„U kolicima sjeđah dolje do maloprije, i u jednom trenutku pomislih: je li to možda netko nama potkrada prošlost, ili ona sama nešto od sebe posakriva, pojede i napravi rupe poput moljca ili miša? A možda nam to posegne za njima  ruka budućnosti, otrgne koji dan, mjesec ili godinu, da se opskrbi za ono zadnje razdoblje života kad je energija pri kraju i dani su odbrojeni, a treba još nešto učiniti, npr. napisati životopis. Ako je tako, ne bih imala ništa protiv. Ostavila bih ovu vremensku zabunu neriješenom.“

Zato, i ja ostavljam ovu enigmu neriješenom. Bez velikih mudroslovlja jer Vesna Parun, rječita po sebi, žena, pjesnikinja, prevoditeljica (…) u ovoj knjizi, ogoljena, zapravo nas želi prije svega naučiti: koliko nedaća čovjek može podnijeti, koliko prošlosti upamtiti i bolom stvarati jednu povijest.