JOŠ 2021. godine, povodom 30. obljetnice postojanja Književno-likovnog društva „Berislavić“, izdana je zbirka pjesama „Zvuk bisera”. Pregršt pjesama od kojih je sačinjena zbirka svjedoči o potrebi za iskazivanjem najintimnijih misli autora, o potrebi da ih se čuje.

Bez predrasuda, bez očekivanja, bez ambicije da ih kujem u zvijezde, odlučujem pisati o njima zato jer, razgovarajući s pojedinim članovima ovoga Društva, počinjem razumijevati da pisanje za njih nije činjenje koje apsolutno lansira u svijet sliku veličine pojedinca, sliku koja će mu omogućiti lagodan život uz mnoštvo nagrada, a uz krinku lažne inspiracije. Pisanje je život. Ono ne bira samo rijetke, dapače, pisanje postaje način komunikacije sa svijetom, čak i obračuna sa sjećanjima, s ljubavima, s uobičajenim događajima, pojavama,…

U pisanju je sve moguće, a ono što je najtrajnije kod pojedinaca to je igra. Igra percepcijama, riječima, rimama te dašak nepretencioznosti koji ide uz nju. Ovi pisci skromni su, njihovo pisanje je pisanje iz duše. Ne traže oni velika priznanja, oni traže samo prostor gdje će ostaviti trag kako bi drugi vidjeli koji je njihov model raskrinkavanja svijeta, ali i sebe. Ne postoji ljepši poklon od onoga jednostavnoga darivanja sebe. Sebe daješ u djelima. A poezija je djelo ili djelovanje koje zauzvrat ne traži ništa, a često dobiva zauzvrat kao nagradu za iskrenost. Poezija govori u ime pisca i ona je danas više nego ikada postala sinonim za komunikaciju.

Napisati pjesmu ne znači samo riješiti se frustracija, istresti se na papir, prostrijeti traume i otići dalje u neželjeni svijet. Pisanje poezije je neprestano klicanje u čast radosti života. Poezija je sjećanje i recikliranje sjećanja. Jer papir je taj koji će trpjeti sve naše misli bez ustezanja. Ponavljam, ne želeći glorificirati, uz vađenje iz pepela teške termine, ne želeći posezanje za teorijom versifikacije. Ova poezija to ne treba. Ona želi razgovor o duši. Aristotelova životnost koju pripisuje duši proizlazi iz mitskih počela o dualnosti: duše i tijela. Ta dihotomija ostaje do danas. Tijelo, ono što je nisko, opako je konkretno, ima potrebe, zapravo, možda i ne vrijedi vrednota duše. Duša je ta koja čovjeka razlikuje od životinje, pronoseći misao da je biće teorije i prakse. Čovjek prema Aristotelu ide korak dalje od onoga što percipira. Um duše je to čime duša misli. Um je odvojen od tijela po Aristotelu. Duša je besmrtna.

Ako se složimo s Aristotelom, ovaj zadnji zaključak po kome je duša besmrtna, a on pak kao da lebdi nad svakim ljudskim djelovanjem i danas, onda ćemo shvatiti što žele ovi pisci. Njihova besmrtnost nije utkana u velike enciklopedije. Njihova besmrtnost je utkana u zbirku koja će ostati generacijama poslije. Hoće li nadahnuti, hoće li ostati prizemna, hoće li biti zaboravljena pa ponovo oživljena teško je reći. Ali postoji intencija k reinkarnaciji koja ruši predrasude o pučkom stvaralaštvu, o amaterizmu.

Jer slagali se ili ne, ovdje su prisutne priče u stihu, a njihova filozofija je jednostavna: imati dušu.