ŽIVIMO u svijetu koji se vrti sve brže i brže. Gdje god se okrenemo buka je prisutna – u prometu, na ekranima, ali u vlastitim mislima. Današnjem čovjeku prijeko je potreban mir - i to, primarno, onaj duhovni. Taj mir nije luksuz, on je nužan svima nama. Često nam se čini kako taj mir ne možemo pronaći, kako on uopće ne postoji, a ako i postoji, taj mir je negdje daleko. Vjerujem kako smo se svi zapitali – kako danas u ovome kaosu pronaći ono unutarnje utočište, ono što će nas smiriti i vratiti sebi?

Tijekom hodočašća brišu se društvene razlike. Na takvim mjestima nije važno čime se bavimo, koliko zarađujemo ili odakle dolazimo. Na tim mjestima svi su isti – ljudi u potrazi za mirom.

Kao prvo, svakom pojedincu potrebna je tišina savjesti, odnosno, ono vrijeme kada prestanemo juriti za nagomilanim zadatcima - a sami sebi ih nagomilavamo. Trebali bismo samima sebi češće posvetiti vrijeme i ostaviti trčanje za mislima. Jer obično, naše misli nas vode tamo gdje nije dobro. Vode nas zato što nemamo tišinu svijesti. U nama je prisutna buka veća od one u prometu ili na ekranima.

Danas su sve popularniji odlasci na hodočašća. Upravo hodočašća pružaju nešto što je rijetko i što je nužno – a to je trenutak tišine. To su mjesta na kojima se vraćamo sebi i pronalazimo dublji pogled u ono što vjerujemo. Iako danas imamo sve popularnija turistička hodočašća, ona nikako ne bi smjela biti samo putovanje i boravak na svetom mjestu. Ustvari, hodočašće treba predstavljati put prema unutra. Čak i oni koji turistički hodočaste neka mjesta, često će kazati kako tamo i oni pronalaze povratak samome sebi.

Bez obzira na to hodočastili do Marije Bistrice pješice, autom do Međugorja, avionom do Meke ili Jeruzalema, svaki taj put nosi u sebi isti cilj – susret s božanskim i pronalazak tišine savjesti. Svi oni koji su bar jedanput krenuli hodočastiti, svjedoče kako nije sve u svetom cilju. Za njih, svaki korak, napor, umor ili žrtva pomažu u duhovnom pročišćenju. To su trenutci kada tijelo govori - ne mogu više, a duša odgovara – samo još malo.

Tijekom hodočašća brišu se društvene razlike. Na takvim mjestima nije važno čime se bavimo, koliko zarađujemo ili odakle dolazimo. Na tim mjestima svi su isti – ljudi u potrazi za mirom. Hodočašća na ovim prostorima imala su i imaju snažnu ulogu. Ona ne predstavljaju samo ostatak prošlosti, već svjedoče koliko su ljudima potrebni mir i duhovnost, pogotovo u vremenima buke, krize, bolesti ili tuge.

Od davnina su ljudi kretali na put, ne zbog razonode, već prema vlastitom duhovnom preobražaju, odnosno, pronalasku mira. Religijsko hodočašće prisutno je u gotovo svakoj velikoj religiji. U takvim religijama, značenje hodočašća nadilazi fizičko kretanje. To predstavlja put prema svetom, odnosno, put ka vlastitom duhovnom preobražaju i pronalasku mira.

I sama hodočašća na neki način povezuju sve religije. Svi hodočasnici, bez obzira na to kojoj vjeri pripadali imaju nešto zajedničko – čežnju za smislom i mirom. Takvi ljudi na tim mjestima traže nešto drugo, ono što mi ne možemo čuti u svijetu buke i galame. Oni traže mir, oprost, ozdravljenje, povratak sebi ili zahvalnost. I svatko od nas, bez obzira na to kojoj vjeri pripadao, kada hodočasti Mariju Bistricu, Jeruzalem, Međugorje, Meku ili Rim, korača istom stazom – stazom vjere i nade. Odnosno, stazom povratka sebi i tišini savjesti.