OVIH dana zatrpavaju nas vijesti o problematičnom učeniku u jednoj osnovnoj školi. Naime, zbog njegovih ispada premješten je u novu školu, a u novoj školi učenici na nagovor roditelja bojkotiraju nastavu. Roditelji kao vrsni stručnjaci osporavaju način na koji je problematično dijete upisano u školu, a odbijaju i mjere koje predlaže Ministarstvo. Ovdje ne treba zaboraviti i mogućnost disfunkcije samog sustava. Možda su kasno urađene psihosocijalne procjene. Bilo kako bilo, problematični učenik je samo dijete kojem treba pomoć. Nije nikakvo čudovište, a ni kriminalac, kako reče ministar Fuchs.

Ova pojava nije neuobičajena. Možda je ovaj problem dobio samo veći medijski prostor, a ostali slični problemi koji isu svakodnevni ostavljeni su nekome drugom da rješava – obično škola.

Postoji li uopće škola koja nema svog problematičnog učenika? Vjerujem da ne postoji. Čak i svaki razred ima svog „baju“. Neki učitelji znaju obuzdati takvu djecu, a neki se jednostavno predaju i za njih je kraj svijeta. Još ako se roditelji okrenu protiv tog zločestog djeteta, onda oni uzimaju stvar u svoje ruke i određuju pravila igre.

Da se razumijemo, svaki roditelj želi zaštiti svoje dijete i za očekivati je da oni žele pomoći svojoj djeci. Takvi roditelji imaju osjećaj da su najbolje informirani o potrebama svog djeteta i uvjereni su da će njihovo djelovanje dati najbolje rezultate.

Zapravo, je li doista tako?

Zamislimo kada bismo mi otišli kod kirurga i kazali što sve da nam operira, a uvjereni smo da je to najbolje za nas, naravno bez ikakvih konzultacija i pregleda ili odemo kod majstora za popravak auta – kažemo mu promijenite mi ovaj dio jer sam siguran da je on dotrajao, naravno bez ikakvih konzultacija i pregleda auta. Vjerujem kako bismo bili zdravi i imali bismo najsigurniji auto.

Živimo u vremenu kada svaki roditelj za svoje dijete kaže kako je najbolje. Rijetko ćemo čuti osude svoje djece. Samo će kazati – ma on je samo nemiran, normalno je to za njegovu dob, ili – nije on kriv, samo ga sredina ne razumije. Nije neuobičajeno da roditelji idu tako daleko i žele sami kreirati oblik nastave, pa će kazati – nastava je dosadna za moje dijete.

Svaka škola i njeno rukovodstvo uvidjet će na vrijeme određene potrebe za poboljšanjem i idejama koje imaju okvire u zakonu. Obično tada na put staju pojedini roditelji pružajući otpor u uvjerenju kako oni znaju bolje. Dolazimo do ključnog pitanja ili problema – postoji li uopće granica između roditeljskog prava na zaštitu djeteta i školskog autoriteta? Nažalost, svakog dana vidimo kako škola gubi svoj autoritet pred sve glasnijim i bučnijim roditeljima.

Zar nije odgoj samo zajednička odgovornost i roditelja i učitelja, pa ako hoćete i društva u cjelini. Danas, kada je pojedinac sve jači i zajednička odgovornost nestaje. Pojedinac, kojem je društvo dalo moć postaje taj koji odlučuje o svemu. Tada se škole, ravnatelji, učitelji, ali i druge institucije koje sudjeluju u procesu odgoja nalaze pod raznim pritiscima – od tužbi do onih medijskih.

I tko je ovdje pobjednik,  a tko gubitnik. Svi gube, a najviše gubi upravo onaj tko treba biti u centru odgoja – učenik.

Problematični učenici su sve veći izazov, i svakog dana će ih biti sve više. Ovakve pojave iziskuju suradnju svih uključenih u procese odgoja i obrazovanja. Roditelji nikada ne smiju savjetovati škole ili druge institucije što raditi, a najmanje ih ucjenjivati ili bojkotirati. Škole i institucije nikada ne smiju podleći pritiscima pojedinih roditeljskih zahtjeva. Svi zajedno trebaju djelovati u najboljem interesu djeteta, jer dijete je središte obrazovnih i  odgojnih procesa. Zar nije isti cilj svih nas, i roditelja i škole i društva – odgojiti odgovornog i empatičnog pojedinca. A možda neki imaju i drugačije ciljeve.

A svi drugi ciljevi imat će za posljedicu uništenja i obezvrjeđivanja generacija koje dolaze.