SVIJET u kojem živimo netko pamti duže, a netko kraće. Ali svi ćemo se složiti da svijet nije isti kao što je bio ma koliko ga dugo ili kratko pamtili. Složit ćemo se kako se za kratak vremenski period puno toga promijenilo. Sve promjene koje su se dogodile i koje se događaju toliko su brze i nagle da ih čak ne možemo ni pohvatati.

Nisu to promjene samo u tehnologiji, već i u znanosti, politici, kulturi. Zapravo, toliko je promjena da one dopiru u sve sfere ljudskog života.

Vjerujem da se svi ponekad zapitamo gdje smo mi tu, gdje je društvo, kamo sve ovo ide? Što će biti za deset, dvadeset ili pedeset godina? Kako će svijet izgledati tada? 

Zamislimo da neka osoba koja je umrla prije dvadesetak godina može sada doći u svoje rodno mjesto i nastaviti živjeti. Bi li se uopće snašla u životu? I oni koji prate sve promjene i navodne napretke društva često se pogube i ne snalaze u svemu tome.

Čovjek je društveno odgovorno biće. Odgovaran je za svoje postupke ovdje na privremenom životu, ali još veću odgovornost imat će kada bude pitan za svoje postupke koje je činio ovdje.

Društvena odgovornost nije uopće imaginarna. Ona se nameće kao nužna i time jača našu svijest o smislu našeg postojanja ovdje, a sve s ciljem našeg zajedničkog pomaganja i uvažavanja. Jer čovjek može tehnološki, znanstveno, politički munjevito napredovati i mijenjati se, ali neće ispuniti svoju misiju i svoju ulogu ako ne ostvari duhovni napredak. Možemo kazati kako je današnji čovjek s promjenama i napretkom u tehnologiji, kulturi, znanosti i mnogočemu još, zapravo učinio ono najgore – napravio je duhovni nazadak i strmoglavo juri u duhovnu provaliju iz koje se neće znati izvući.

Prema procjenama, u ukupnoj svjetskoj populaciji, osamdeset je posto vjernika. Barem se takvima izjašnjavaju. 

Svaki pripadnik određene religije dobro zna da su svi proroci ili poslanici koji su od Boga poslani, došli s jasnom zadaćom – odgojiti čovjeka, učiniti ga društveno odgovornim. Odgojeni i društveno odgovorni pojedinci sačinjavat će zdravu zajednicu. Ova zadaća je bila i Abrahamova i Mojsijeva i Isusova i Muhamedova. Svi proroci, a među njima i Abraham i Mojsije i Isus i Muhamed bili su okićeni najljepšim moralnim ukrasima – iskrenošću, povjerenjem, pouzdanošću, pravičnošću.

Niti jedan od njih nije žudio da ima dvorac, palače, velike svote zlata ili novca. Niti jednan od njih nije iza sebe ostavio bogatstvo. A kakvi su danas njihovi sljedbenici? 

Niti jedan prorok ili poslanik nije bio ravnodušan na ono što se oko njih događalo. Njihova borba da dobro nadvlada zlo nikad nije prestajala. A kakvi su danas njihovi sljedbenici?

Njihova borba da milosrđe nadvlada sebičnost nikad nije prestajala. A kakvi su danas njihovi sljedbenici?

Borili su se da u društvu nema obespravljenih, da nemoćni budu zaštićeni. A kakvi su danas njihovi sljedbenici?

Zamislimo da danas među nas dođe Abraham, Mojsije, Isus ili Muhamed. Što bi oni vidjeli? Bi li bili ponosni na nas što sebe nazivamo njihovim sljedbenicima? Mnogih od nas bi se zastidjeli pri tom susretu. 

Danas se njihovi sljedbenici natječu tko će imati ubojitije i suvremenije oružje kojim će ubijati čovjeka. Natječu se tko će imati bolje dvorce i kule. Došavši na ovaj svijet i boraveći kratko na njemu, natječu se tko će više prigrabiti blaga iskorištavajući druge.

Sve to čine sljedbenici najodabranijih proroka ili poslanika. I u svemu onome što žele uspijevaju. Uspijevaju brzo mijenjati svijet izvlačeći korist za sebe. A nisu svjesni da još brže sebe vode u duhovnu provaliju iz koje povratka nema.