SVAKI čovjek bi trebao svoj život živjeti između straha i nade. Između straha i nade uvijek treba postojati ravnoteža. Znamo da ptica ne može letjeti s jednim krilom. Isto tako niti jedan čovjek ne može živjeti nadajući se nečemu, kao što ne može ni strahujući od nečega.

I oni sa strahom i nadom jednog dana odlaze s ovoga svijeta, isto kao i oni što nemaju ni nadu ni strah. Zamisli, do jučer si bio poznat, slavan, ugledan i bogat. Pred tobom su skoro svi i vrat i kičmu savijali, toliko si bio moćan. Ali oni su ti se lažno osmjehivali jer su te se samo bojali. A danas si, o čovječe, sam ostavljen u zemlji. I što ti tada sve to vrijedi ako nisi dobra djela činio?

Jedna mudra priča nam kazuje kako se nekada davno jedan čovjek vraćao sa sahrane i od umora u putu dok je odmarao, zaspao je. Tada sanja san kako je bio spušten u grob zajedno s onim čovjekom kojem je bio na sahrani. Tada je ugledao anđela milosti i anđela koji je bio zadužen izvršavati Božje naredbe kažnjavanja onih koji su kaznu zaslužili. Ovaj čovjek u snu vidje anđele kako se gledaju, a anđeo koji je bio zadužen za kažnjavanje reče ovom drugom kako je umrli njegov jer je vidio njegove oči koje su gledanjem počinile puno grijeha. Vidio je njegove uši koje su bile puno onoga što nije trebao slušati. Vidio je njegov jezik koji je cijeli njegov život samo ogovarao, ružne stvari govorio i lagao. Nakon toga anđeo milosti  reče kako je ovaj prvi anđeo u pravu, pa nastavi govoriti o srcu, kazavši kako je srce ovoga čovjeka ispunjeno vjerom. I zato je ovaj čovjek moj - kaza na kraju anđeo milosti.

Kako bi izgledao kada bi se sudilo samo po ljudskim zaslugama. Postoji li ijedan čovjek koji bi kaznu mogao izbjeći. Čuveni Hamlet ovako to vidi: „Dadnete li ljudima ono što zaslužuju, pa tko bi izbjegao bičevanje?“

San ovoga čovjeka i anđela milosti treba nam biti svakako ohrabrujući, treba nam buditi nadu. Ali nikako ova poučna priča ne bi nas smjela uspavati kako bismo bili sigurni i jedino se oslonili na nadu.

Ako ne često, onda bar ponekad se treba trgnuti, otresti sa sebe prašinu ili blato grijeha. Očistiti svoje srce i svoju dušu.

Upravo u ovih desetak dana skoro svi vjernici na svijetu imali su priliku otresti sa sebe prašinu i blato grijeha. I katolici i pravoslavci i muslimani. Uskrom, Vaskrsom i ramazanom, odnosno, Bajramom. Jesu li uspjeli u tome? Pokazat će nam skorašnje vrijeme. Njihovi napori i odricanja u ime Boga imali su za cilj samo jedno - postati bolji čovjek.

Vjernici su pokazali kako imaju i strah, ali i nadu. Strah od kazne i nadu u milost. I to je ono što treba čovjeku kako bi imao uravnotežen život.

Posebno je danas potrebna nada svima nama u vremenu kada živimo s nagomilanim problemima, kada zapadamo u malodušnost, klonulost, beznađe. Sve te negativne osobine trebali bi otkloniti od sebe. Najbolja polazna osnova za oslobađanje naših negativnih osobina je nada. Zato je nada pohvalna, ona motivira čovjeka. Ali nikad ne smijemo isključiti ni strah, kako jednog dana ne bi skončali kao najveći gubitnici.