DOČEKALI smo početak još jedne školske godine. Rekli bismo uobičajeno, s problemima. Koliko god nam se činilo da su reforme u obrazovanju loše i improvizirane, postoji i ona druga strana. Pojedini roditelji, valjda iz prevelike ljubavi ili ega, rade medvjeđe usluge svojoj djeci. Treba napomenuti da su to pojedini roditelji, jer većina roditelja poštuje pravila, zakone i procedure u obrazovanju. Ali ta manjina obično biva toliko glasna da od njihove buke ne možemo vidjeti dobre strane školstva.
Polazak djeteta u školu predstavlja jedno novo životno iskustvo kako za dijete, tako i za obitelj. Tada obitelj treba prihvatiti i naviknuti se na nove promjene. Za dijete više ne postoji samo obitelj. U njihov život dolaze nove osobe - ravnatelji, učitelji, pedagozi, psiholozi, prijatelji iz učionice. 

Ova nova situacija svakom roditelju nameće nekoliko pitanja: kako pomoći djetetu oko učenja, koliko biti strog, miješati se ili ne u odnose učenika i učitelja ili ravnatelja. Mjesec rujan je najkaotičniji mjesec - kako za roditelje tako i za učitelje. 

Većina roditelja će razmišljati i propitivati sebe kako se postaviti, posebno ako njegovo dijete prvi put polazi u školu. Većina roditelja umije napraviti i posložiti kompromis oko toga što očekuju od svog djeteta. Na sreću, takvi roditelji su u većini. Ali ima i onih roditelja koji su već naučili svoje dijete da samo kaže – znaš li ti tko je moj tata? Takvi roditelji ne znaju napraviti nikakav kompromis, vide samo sebe i svoje dijete. Za takve je njihovo dijete uvijek u pravu. Takvi su spremni ići do kraja u svojoj tvrdoglavosti i naumu, često i verbalno napadati učitelje, ravnatelje i drugo osoblje u školi. Ali obično tako biva, onaj tko nema suvisle argumente, koristi autoritet sile.

Vjerujemo kako je svaki roditelj postavio visoko letvicu uspjeha svog djeteta. To je dobro i pohvalno. Treba biti ambiciozan. Ambicije su često i pokretači uspjeha. Neki roditelji tjeraju svoju djecu na uspjeh. Kažnjavaju ih ako pogriješe, ako ne dobiju ocjenu koju oni očekuju. Neka djeca upišu fakultet koji su roditelji željeli, neki se udaju ili ožene po želji svojih roditelja. Koliko je to dobro, ako je uopće dobro?

Postoje i oni roditelji koji će pokušati svojim autoritetom sile pružiti svom djetetu sve ono što su oni planirali. U koju školu će ići, tko će biti učiteljica, s kim će sjediti u klupi, pa čak pokušavaju utjecati i na ocjene. Na žalost ovakvih situacija je sve više, pa i u Slavonskom Brodu. Oni jesu manjina, ali su toliko bučni da se daleko čuju.
Ipak većina roditelja iz iskustva svog obrazovnog puta znat će se postaviti i balansirati. Naći će načine kako razgovarati i s djetetom, ali i s učiteljicom ili ravnateljicom, a sve za istinski boljitak svog djeteta.
Dobro je da su djeca zaštićena. Ali možda je ključni problem odgoja što su današnja djeca prezaštićena. I mi odrasli, bili smo djeca, koliko toliko smo bili zaštićeni, ali sigurno nismo bilo toliko razmaženi koliko su to današnja djeca. I tko je kriv? Pojedini roditelji. I mi smo imali roditelje, nisu nas ništa manje voljeli od današnjih roditelja koji vole svoju djecu. Ali naši roditelji, za razliku od nekih današnjih, svoju ljubav su pokazivali na jedan drugi način. 

Pojedini roditelji danas uglavnom dobro znaju prava djece. To je super. Ali zaboravljaju i odgovornost i društvena pravila.

Prihvatiti odgovornost i društvena pravila, ostaviti autoritet sile i riječi „znaš li tko sam ja“ – istinski će pomoći i roditelju, a najviše djetetu.