PRAZNICI su iza nas i revizija svega što smo doživjeli u tom periodu može dobro doći kako bismo promislili čak i o onim banalnim sastavnicama slobodnog vremena kao što su knjige, filmovi, druženja, blagovanja i slično.

Razmišljajući o tome što sam možda naučila tijekom praznika na nešto jednostavniji način, sjedeći u toploj kući i družeći se s obitelji, sjetila sam se kako bih mogla rezimirati vrijeme provedeno pred televizijskim ekranom na samo dva filma koja smatram djelomično relevantnim uz sve ostalo što mi je od praznika ostalo u sjećanju. Zato nije teško zaključiti kako ću ovu kolumnu posvetiti filmovima koje sam gledala unatoč slabom izboru i prilično diskutabilnom televizijskom programu.

Riječ je o filmovima Pohane zelene rajčice (1991.) i Kvartet (2012.). Dok je prvi film redatelja Jona Avneta postao i klasik zbog sjajne glume glumica Mary Stuart Masterson, Mary-Luise Parker i Kathy Bates s pričom koja je višeslojan prikaz američke stvarnosti, odnosno, jednoga dijela tridesetih godina prošlog stoljeća gdje su u igri prijateljstvo, ljubav, segregacija, požrtvovnost, osobni napredak zbog međudjelovanja aktera priče, hrabrost, posvećenost i duhovnost, odnos prema ženama; drugi film Kvartet, redatelja Dustina Hoffmana smješten je u starački dom umirovljenih glazbenika (a glavne role igraju Maggie Smith, Michael Gambon, Billy Connolly, Tom Courtenay, Pauline Collins, Sheridan Smith u ulozi doktorice), koje iznenadi dolazak bivše operne dive Jean i tada dolazi do rasvjetljavanja odnosa ne samo prema klasičnoj glazbi i operi na kojima je svakako naglasak u ovome filmu, nego i do raspetljavanja odnosa prema životu, uspjehu, ljubavi, starosti.

Verdi koji je glazbena poveznica i čiji kvartet iz Rigoletta žele na koncertu izvesti već ostarjeli i bolesni glazbenici, s međusobnim odnosima iz prošlosti i čiji se intenzitet i sadržaj odnosa mijenjaju s obzirom na okolnosti, figura dive/virtuoza s usponima i padovima, zapravo ukazuju na ono jednostavno recikliranje univerzalnih vrijednosti povezanih konačnom riječju - ljubav. I to ne samo ljubav prema radu, zbog čega ta predanost rezultira vrhunskim uspjehom, ljubavlju prema glazbi, nego i ljubavlju koja jedina može riješiti sve nepodmirene račune iz prošlosti.

Je li takva formula demagoška pitanje je koje se uvijek postavlja zato jer u ograničenom vremenu filmskih uprizorenja vrlo često nedostaje “antropomorfnosti”; nedostaje često onog ljudskog purističkog pada u propast. I iako volimo, barem veliki dio ljudi, filmove sa sretnim krajem gdje na kraju dobro, vrijedno, poželjno pobijedi zlo, naopako i nepoželjno, vrlo često se događa kako filmski pristup zbog poželjne filmičnosti u pristupu temi, dakle, jednostavnom shemom, želi pridobiti što više poklonika. Diseminacija teme gdje je teško sve obuhvatiti jednom riječju je dobra i poželjna. Zato u oba spomenuta filma postoji nekoliko elemenata koji priču drže živom i svakako prihvatljivom.

Pohane zelene rajčice, što je također zanimljivo, opet nas, između ostalog, vode u starački dom, koji ponovo, unatoč priličnoj tuzi i kod većine odioznosti prema takvim ambijentima kada pomisle na njih, povezuje mladost i starost, hrabrost ili herojstvo s pomanjkanjem zrelosti i hrabrosti za donošenje odluka koje se tiču odnosa u braku, pomanjkanja razumijevanja u braku, pomanjkanja želje za promjenama koje ovdje dolaze sukladno s pričanjem priče jedne starice iz doma...

Nemam želju prepričavati ove narative iz razloga što smatram kako gledanje, zaključivanje i povezivanje svih bitnih faktora ovih priča može odraditi svaki gledatelj na svoj način, sukladno vlastitim gledateljskim stremljenjima i iskustvom. Ali svakako, mislim kako u odnosu na velik broj filmova koji su bili na televiziji ovih dana, ovi filmovi ipak imaju neku zanimljivu, produktivnu i relevantnu potku koja nas može animirati za nivo više razmišljanja izvan poznatih okvira.

Starost, prihvaćanje, ljubav (u svim varijantama, vezana za poziv, posao, ljude,...), požrtvovnost, duhovnost, hrabrost, humor (također prisutan u oba filma!), uloga žene/žena... nisu neke društvene anomalije na kojima inzistiraju ljudi s viškom vremena, dežurni filozofi i mislioci; to su opće sastavnice života kojih se sjetimo onda kada samoću osjećamo u svakom atomu tijela i kada shvaćamo što smo sve propustili... Zato, ponekad nije loše pogledati i film koji će nas revitalizirati, a ne samo opustiti...