LAŽ je postala općedruštvena kategorija. Danas svi lažu, od onih najviših do najnižih struktura društva. Lažu trgovci, lažu političari, lažu radnici, lažu roditelji, lažu djeca. Čast izuzetcima. Još od prvog čovjeka, osnovni pa i glavni organ za komunikaciju među ljudima bio je jezik. Zato nas stare mudrosti uče velikom značaju i ulozi koju ima jezik kod čovjeka. Uče nas kako jezikom možemo postići veliko dobro ako ga koristimo mudro i razborito, a s druge strane upozoravaju nas na sve ono što taj sićušni organ može načiniti čovjeku, ali i društvu. U ne tako davnim vremenima, izgovorena riječ jezikom bila je glavno komunikacijsko sredstvo, uz tek ponešto napisano.

Nakon što je čovjek razvio moderna komunikacijska sredstva, jezik je pao u drugi plan. Prsti su zamijenili jezike. Danas sve češće govore prsti, a jezici ostaju nijemi. Je li to bolje ili pogubnije za čovjeka?

Ne tako davno, izgovorene riječi dopirale su do samo određenog broja ljudi. Samo su ih čuli oni koji su bili prisutni i mogli su ih prenijeti ne tako velikom broju ljudi. Danas, kada napišemo negdje neku riječ, ona postaje skoro vječna i može kao takva doprijeti s jednog na drugi kraj svijeta. Sigurno je da su moguće posljedice za takvu izgovorenu riječ puno veće i teže. Problem društva općenito je što se laž ukorijenila i postala dio svakodnevne komunikacije. Živimo u vremenu glamura koji je nastao na lažima, u vremenu lažnog spektakla. Sve ovo se duboko urezuje u našu svijest i sigurno ostavlja traga na nas. I kad malo dublje zagrebemo ispod površine, vidjet ćemo kako su društva na Balkanu uglavnom nastajala na nekakvim mitovima ili lažima. A izreka nam kazuje da ako tri puta ponavljamo jednu laž, ona postaje istina za mase.

Laž je nekad nevidljiva i teško dokučiva kao prašina se nakuplja, a da je ne vidimo. S vremenom ona nam zamuti i cijeli pogled. Vjerujemo kako svatko ima razlog zašto laže. Netko iz koristi, straha ili navike. Ima i onih koji lažu kako bi samo popunili tišinu. Često i sami sebe lažemo. Možda tako mislimo kako smo sebi olakšali, ali je istina da to samo dublje gura u ponor i na kraju zatrpava u iluziju.

Istina, koliko god bila neugodna, na kraju pronađe svoj put. Možda ne odmah, ne tako lako. Istina poput vode koja nagriza kamen na kraju izbija na površinu. Možda mi obični smrtnici kada lažemo, naša laž nema toliku moć kakvu ima, recimo, laž jednog političara koji javno sazove konferenciju za medije i u svom nastupu šalje određene laži. Ali i njihova i naša laž je opasna po nas, ali i po druge.
Problem laži nije taj što mislimo da varamo druge, možda je veći problem što varamo sami sebe, a da toga nismo ni svjesni.