JOŠ jedno predstavljanje zanimljive knjige naziva „Aoj, moja šarena olovko: Život i običaji seljačkog svita u Brockom Posavlju”, prof. Zvonimira Toldija, zbilo se jučer, 28. rujna 2022., u slavonskobrodskom Radničkom domu s početkom u 19.30. Time je biblioteka „Brodsko kolo” svoju zanimljivu arhivu upotpunila još jednom publikacijom. Uvodne i završne riječi na promociji je publici uputio Josip Perčević. Uz autora, promotor novog izdanja bila je i Dunja Vanić koja je upotpunila program promocije čitavši odlomke/priče spomenute knjige. Uz taj svakako važan uvid u stvaralaštvo Zvonimira Toldija, posebice kroz ovo itekako značajno slavonsko štivo, posebno su se na promociji istaknuli mladi glazbenici FAB-a: na samici Marija Magdalena Tadijanović i gajdama Filip Butković te pučka glumica Eva Janeš izvodeći Toldijev monolog.

Lijep i svakako dragocjen događaj ne bi bio takav da nije Zvonimira Toldija, umirovljenog muzejskog savjetnika, etnologa i povjesničara. Ovaj zanimljivi autor, vrijedan i predan svome „pozivu”, građu za knjige crpi iz povijesti brodskog kraja. Ne može se nikako ime autora spomenuti bez da se s velikim divljenjem sjetimo njegovih knjiga: „Sto i jedna brodska priča” (do sada je izašlo pet knjiga/nastavaka „Sto i jedne brodske priče”!), „Nek se spominja i pamti”, „Duni vjetre ladovane”, „Razigrani doro” (…). U osamdesetima, kad još nije bilo popularno dičiti se svojim nasljeđem, kada su „puhali drugačiji vjetrovi”, ovaj zanimljiv i hvalevrijedan autor izložbi, stručnih članaka i knjiga nije se libio dati do znanja kako su važne etnologija i povijest slavonskog kraja. Tradicijska kultura, često potisnuta trendovima popularne kulture kod mlađih naraštaja nikad nije toliko zastupljena. Međutim, aktivnošću Zvonimira Toldija ona biva zaokružena cjelina u kojoj se nalaze ne isključivo igre i plesovi nego cjelokupna kultura. Slavonija ima svoj identitet utkan u narodne običaje, nošnje, arhitekturu, dijalekt.

Upravo sve to Zvonimir Toldi uzima u obzir. Knjiga dostupna nakon jučerašnje promocije je maleno blago sačinjeno od svega navedenog. Čak i naslovnica knjige koju krasi fotografija Krešimira Mijakovca te sve fotografije unutar knjige, ne nalaze se ondje slučajno, dakako. Fotografija s korica – stare kovane kapije, kao da poziva da prođemo kroz nju u jedan nešto drugačiji svijet, ondje gdje su ljudi drugačije živjeli ali žive i dalje. Ne samo kroz kazivače čija je priča neuhvatljiva te se potpuno gubi. Zvonimir Toldi preuzima ulogu onoga tko dokazuje, približava, svjedoči, bilježi i daje na raspolaganje onima kojima je zaborav težak kao olovo, koji ga ne žele prihvatiti već objeručke primaju sve ono iz čega nastaje naša individualna, ali kolektivna povijest. Taj svijet nije svijet pretjeranog žala i nekog iritantnog mudroslovlja starijih, već je svijet humora, narodne mudrosti protkane pripovjedačkom vještinom koja osvaja čitatelja. Ove etnografske bilješke upoznaju nas sa zaboravljenim umijećima („Montirani jastuci”), zaboravljenim običajima („Betlemaši”), procesijama („Gospa Grabovačka”), jezikom („Neko njako divani”),...

Hoće li čitatelji doživjeti „prosvjetljenje”, kao onda kad se čitaju priče, primjerice, Ephraima Kishona, gdje se poistovjećenost može točno napipati, a ovijena je britkim humorom ili će percepcija (o)stati samo na površini, izazvavši isto tako površne zaključke, na čitateljima je da prosude. Ali zasigurno, ova knjiga se može čitati kao štivo - ne zarobljeno u vremenu, nego kao štivo koje teče poput bujice odnoseći neku težinu s žigosanog vremena „davnine”, a donoseći vedrinu kroz simpatičnost(i) pripovijedanja/pripovjedačkog umijeća.