O promociji knjige Darije Mataić Agičić „Čitam i pišem - 52 knjige za 52 tjedna u godini” u prepunom prostoru restorana My Way u Slavonskome Brodu već je bilo govora u medijima. Sama je autorica spomenula kako je knjiga nepretenciozna, međutim, nepretencioznost je upravo ta koja može biti itekako motivirajuća.

Ona ovdje ne označava bezvrijednost ili uzaludnost, dapače, u ovome smislu ona je daleko više očaravajuća i željna povratne informacije. „Uskrsnuće riječi“ koje se u ovome kontekstu odnosi na vrlo tečan i ogoljavajući princip pisanja eseja, donosi čitatelju ne samo dokaz kako se knjiga može interpretirati na vrlo emotivan, osoban način, nego kako taj princip pisanja i umješnost interpretiranja i uočavanja može rezultirati popularizacijom/populariziranjem knjiga tj. autora koji u književnom svijetu možda i nisu dobili zasluženo mjesto.

Prof. emeritus Jadranka Lasić Lazić u recenziji piše kako ju je „posebno obradovalo pokazivanje i one, često skrivene ili nevidljive uloge knjižničara, knjižničara koji budi i potiče u nama potrebu za čitanjem”. Nagovor na čitanje je upravo rezultat tog odnosa knjižničara i potencijalnog čitatelja. Kako je autorica ove knjige i viša knjižničarka time je i više zastupljen taj vrlo rijedak, gotovo majčinski odnos prema knjigama i pisanoj riječi. Nije potrebno uvijek koristiti se velikim izrazima koji su dokaz erudicije, niti tražiti velike mudrosti – kolosalne hramove izgrađene mnoštvom upravo pretencioznih izraza koji streme nekom teoretiziranju nerazumljivom prosječnom čitatelju.

Ova knjiga je jednostavno namijenjena čitateljima. Ona je borbena na onaj način na koji ciljamo kada kažemo da je riječ britkija od mača. Nježnost, ali i neka jednostavna profinjenost u čitateljskoj osobnosti poziva da poput Virginije Woolf nađemo vlastitu sobu u kojoj bismo pronašli i spokoj u moru navedenih knjiga. Sve one imaju neki smisao, dakako, te nas ovaj poziv na čitanje zaustavlja tek na pojedinim pripovjedačkim stanicama kako bismo taj poziv shvatili ozbiljno. Velika vrijednost ovih eseja jest i ta što se potencijalni čitatelji/prosječni čitatelji uljuljkani u vlastitu nemogućnost prodiranja u smisao napisanoga potiču na senzualnost u pristupanju onome čega se boje. Jer čitatelji ponekad smatraju kako je njihovo znanje manjkavo te ne dopušta stav o pročitanome. Ovakav pristup koji je liričan, sebi svojstven, osobno vrlo angažiran, daje mogućnost da mu se predavanjem dodvorimo vlastitim dopunama pročitanoga. Jer, svakome je dopušteno da u vlastitoj imaginaciji sklapa rečenične nizove kojima je tekst Darije Mataić Agičić početna stanica, početno (sa)znanje.

„Mišljenje - približavanje udaljenom“ (Heidegger) - tako u knjizi o knjigama, njih čak 52 za 52 tjedna u godini, približava sudbine, osjećaje, prirodu, podneblja, tuge, vrijeme, razmišljanja ili radnje romana, liriku s tolikom pažnjom da je nemoguće nakon pročitanoga ne posegnuti za nekim od naslova, nemoguće je ne složiti se, nemoguće je ostati imun na toliku senzibilnost.

I dakako, ljepota koja nam izmiče iz ruku ili iz mišljenja (o), ovdje je zastupljena u mjeri životnosti; oživljujuće neosrednosti ili neefemernosti. Jer čitati znači i oživljavati udaljeno, slabo razumljivo - tuđe sudbine, tuđe osjećaje.

Ako ovu knjigu shvatimo kao poziv na čitanje, što ona u svojoj osnovi i jest, njezina vrijednost nije marketinška, površna ili samodopadna. Ona je aktivno sublimirajuća. Ona očekuje povratnu informaciju, ne za sebe već za drugoga. Ne za vlastite esejske dobitke, već za povećanje broja čitatelja. Nažalost, čini se kako se broj čitatelja uvijek smanjuje, kako nezasitnost novim tehnologijama potpiruje zanimanje za sve površno ili površinsko.

Ova knjiga u velikom luku izbjegava upravo to - da postanemo recipijenti samo onoga što je popularno, samo onoga što je lako dostupno ili samo onoga što mislimo da nam se sviđa.

Ova knjiga slavi trenutak zaustavljen u vremenu. Kao što Sizif u trenutku postaje nadmoćan u odnosu na stijenu, tako i mi trebamo biti nadmoćni te uočiti kako izbjeći vlastitu površnost i mirenje s onim što je repetitivno, ali nas čini sigurnim. Emocije, nekad duboko učahurene, potrebno je probuditi kako bismo postali svjesni ne samo sebe nego i drugih. Upravo ova knjiga nas upozoravajući podsjeća na to.