SINOĆ, u žurbi, ulazim u prostor slavonskobrodske Galerije Ružić. Ondje je nekolicina ljudi, među njima jedan umjetnik koji može razoružati i najljućeg neprijatelja umjetnosti. Zahvaljujući njegovoj ljubaznosti krećemo se prostorom kako bismo obuhvatili cijelu izložbu. Slušam priče pažljivo diveći se svakoj od njih, diveći se ovoj taktiloj izložbi skulptura od kaširanog papira.

Mario Boić

Mario Boić

Pitam se koliko sjećanja zauzimaju dodiri, jesmo li uopće svjesni kako je dodir onaj koji stvara, oblikuje, kako dodirom upoznajemo svijet. Želimo li voljeti, želimo li osjećati - osjećamo, volimo dodirom. Dodir kao početna točka stvaranja intime koju imamo u sebi a ona čeka buđenje kroz novi dodir. Napokon, slijepi umjetnik nas osvješćuje... postoji strah od onoga što je toliko poznato a opet toliko strano. Dodir – osjet. Probuditi osjećaj postojanja; sjećanja je teško obuhvatiti... Kako zapamtiti točno takvo rezanje jabuke? Jabuci se odaje priznanje, jabuka je poput živo-neživog bića koje čeka konačnu predodžbu u onome koji dodirom obuhvaća sjećanja i dodirom obuhvaća osjete. Bismo li bili tako hrabri nastaviti život onoga/nečega poslije smrti?

Mario Boić

I onda odjednom, umjetnik započinje priču o radu. Kaže: nije dovoljan talent, potreban je rad na sebi. Talent može olakšati rad, ali zakržlja ako se ne njeguje.

Nisu to isprazne riječi. Ova izložba dokazuje kako talent biva nadograđen velemajstorski zahvaljujući pomnom radu. Svaki rad je cjelina vrijedna pažnje i divljenja. Poput skulpture Mlikarice - one dostojne spomenika, žene pognute, pod teretom svakodnevice, pod teretom sudbine, teretom prijeđenih kilometara - godinama.

Mario Boić

Ako se pitate o kojem umjetniku je riječ, riječ je o Emilu Mandariću. Nesebično je sa mnom jučer podijelio svoje iskustvo, odgovarao na moja pitanja.

Ovo je nešto drugačija kolumna. Zato jer je ova izložba drugačija. Brailleevo pismo je ovdje pismo izjednačavanja, povezivanja. Ne znam ga čitati, ali oni koji znaju osjetit će rukama ovu izložbu u svoj punini. Izložba “Sjećanja pod prstima” otvorena do 4. svibnja jednostavno ostavlja prijašnja iskustva po strani. Baš zato jer sam kao mnogi zaboravila osjećati - rukama želim se ponovo vratiti u Galeriju.

Mario Boić