Filmsko putovanje u Fordovoj kultnoj Poštanskoj kočiji zbiva se gotovo pravocrtno kroz nenaseljenu pustoš Divljeg zapada do odredišne postaje – Lordsburga. Virtualno putovanje ove Portalske kočije odvija se po beskonačnim spiralnim trakama prenaseljene pustoši grada Broda. Pojam „pustoš" kao predumišljajna poveznica oba putovanja ne bi trebala zavarati pažljivijeg čitatelja, jer pustoš nema svugdje isto i jednodimenzionalno značenje. Katkada je pustoš sadržajnija i uzbudljivija od isprazne vreve i frustrirajućeg obilja. Ako ništa drugo potiče putnika na meditiranje o svom društvenom postojanju i razvija oslobađajuću snagu zanemarene mašte. Ipak, najčešće, pustoš je upravo ono što riječ i znači- praznina. Unutar ili izvan putnika, svejedno.

 Dokazi sloma

Brodska pustoš ima svoje središte - gradsku tržnicu. Ta zapuštena i zasigurno najružnija tržnica u Hrvatskoj obrazac je za postupno propadanje, obesmišljenost vlastite svrhe, neuklopljenost u okolni urbani pejzaž i uzorak neudovoljavanja potrebama mladih proizvođača i potrošača koji u pristojnom prostoru i isto takvim uvjetima žele razmijeniti svoje svježe namirnice ili tekstilnu robu za novac i obratno. Postoji li tužniji gradski kvart od devastiranog prostora tržnice u koji tzv. gradski očevi bezdušno i s predumišljajem nisu ama baš ništa ulagali? Ni jedan jedini gram boje, na primjer. Ispucali, po sto puta pokrpani asfalt, prastare betonske klupe, zahrđali, neugledni limeni kiosci, desetljećima neoličeni štandovi s boksovima, dozlaboga ružni natkrovi i sjenila od svega i svačega, prljavština, uski, pa još i zablokirani prolazi, zakrčeni prilazi, nekonkurentne cijene, neviđeni šverc-poligon kojeg se iz milja proglasilo buvljom pijacom, odsustvo gužve, trpeljive vreve, radosne vike i cjenkanja- sve su to dokazi neumitnog propadanja tržnice, važnog gradskog punkta. Ipak, najveći dokaz sloma su klupe koje sve češće zjape prazne, klupe koje su se nekad, premda od betona, uvijale odsvježeg voća i verdure, pa makar i prekupljenih. Ne dolaze kupci, pa nema više ni trgovaca.

 Više nije erogena zona grada

 Izgrađena početkom šezdesetih godina, u organizaciji gradskog prostora, na mapi grada, tržnica je predstavljala urbani zaselak, intrigantno mjesto susreta grada i sela, trgovačko središte, sastajalište, okupljalište, mjesto razmjene koje je imalo premalo klupa za sve mirisne, svježe i zdrave plodove i prehrambene proizvode iz prigradskih vrtova, sa seoskih njiva, voćnjaka i štala. Kroz šest ulaza u tržnicu dolazili su trgovci, kupci i znatiželjnici u smišljeno ograničenu površinu, obredno mjesto trgovine, susreta i razgovora. Odavno je gradska tržnica posustala i prestala biti poligon za sajam i prodajna izložba, mjesto za zabavna i društvena zbivanja na kojima su glavnu riječ vodili okretni trgovci, lukavi seljaci i snaše i snalažljive mušterije. A zbog zanemarivanja smisla tog mjesta razmjene i nebrige odgovornih iz prostora tržnice nestali su mnogi obredni predmeti, navike, proizvodi i tipovi ljudi: kantari, sir iz drvenih kačica, babure mesnatije od današnjeg mesa, lonci za cvijeće od pečene gline, gastronomske poslastice, glasno dozivanje, krojači, živaživad, baloni, igračke od plastike, svileni bonboni, osvježavajuća pića u boji, pečenjare, Srbijanci, Makedonci... Roba je dolazila iz Trsta, Budimpešte, Istanbula, s Koridora, iz Konjščinske ulice, od đakovačkih pletača, od zagrebačkihi lokalnihkrojača,lokalnih krojača, iz Bosanskog Broda, iz doline Neretve, iz Vojvodine, Makedonije, Međimurja... Odavno je tržnica prestala biti erogena zona grada, mjesto na koje se dolazilo po zadovoljstvo. Odavno je tržnica prestala pružati svojim posjetiteljima ugodan taktilni osjećaj ugode kao kad su ruke u brašnu. Ružna je, zapuštena, utihnula je, ne izaziva, ne uzbuđuje više. Ima li tržnica ogledalo? Da se usudi pogledati samu sebe vidjela bi pustoš. A pustoš je još veća tamo gdje je nekad postojao smisao, svrha i punina.

 A kad sam se požalio prijatelju da tržnica - mjesto u koje volim subotom putovati - propada, odgovorio mi je brzinom strojnice: „Ma zaboli te pijac, imaš robne lančuge!" I tako me još više umočio u sladunjavu nostalgiju.