DOK sam još bila djevojčica, fascinirala me Slavonija - prkosna, ponosna... svoja. Godine provedene u KUD-u Tomislav (Donji Andrijevci) bile su nedovoljne kako bih upoznala sva lica i naličja običaja. Slavonija sa svojim običajima, načinom života prepunima simbolike uvijek može biti inspirativna. Zato sam željela pobliže saznati koje je značenje pokladnog jahanja.

Baš u nedjelju, Donji su Andrijevci bili domaćin jednog u organizaciji konjičke udruge, Općine i KUD-a. Snimke veselja, fotografije bogatih trpeza, veselih jahača, KUD-ovaca, domaćina i gostiju preplavile su internet. Rekoh sebi: „Pa kad je sada to vrijeme, vrijedilo bi (o)pisati zašto i kako je nastao taj običaj. Pretražujući tekstove, naiđoh na jedan vrlo zanimljiv Katarine Dimšić (najviše oslonjen na literaturu Ivana Lozice, ali i terenski rad kroz područja gdje taj običaj još egzistira), naslova „Elementi folklornog kazališta u običaju pokladnog jahanja“ (dostupno na Academia edu.).

Autorica navodi kako je izvorni običaj, drugačiji od današnjega, vezan za područja uz Vojnu granicu tj. u selima bliže Savi i nekadašnjoj Vojnoj krajini (područja dužinom Save i dio Srijema). U tom vremenu iz kuće je barem jedan član obitelji morao čuvati granicu. Zadnja tri dana poklada, ponedjeljkom, graničari su u svečanoj odjeći obilazili okolna mjesta te granična područja u blizini noseći ostalim graničarima hranu i piće.

Ali... ni djevojke nisu bile ignorirane, dapače, oni su posjećivali kuće gdje su, po njima bile, lijepe djevojke i snaše koje su ih potom ugošćavale nudeći ih hranom i pićem. Kasnije taj običaj postaje pokladni, a kako je za poklade karakteristično „maskiranje“, mladići se oblače u turske vojnike, stavljaju fesove, oblače crvene odore te maljaju lice. Evolucija običaja kroz vrijeme daje, očekivano, drugačija obilježja, a tumačenja koja spominje autorica teksta vezuju ga za magijske tipove karnevala. To je folklorno kazalište koje dopuštajući improvizacije, dijaloge i komunikaciju „glumaca“ (protagonista događaja) s publikom njeguje viđenje po kome je cijelo selo zapravo publika.

Pokladarac je glavno glazbeno obilježje tih dana. Kult mrtvih predaka, koji su se borili protiv Turaka, uživanje u hrani i piću prije Korizme, presijecanje magijskog kruga, posveta povorke jahača, repetitivnost,... sve su to elementi ovog običaja u vremenu bušara. I zaista, zanimljivost pred početak novog vremena u godini, rađanje (u) proljeću(a), sve što je vezano za pokladno jahanje, smisao dobiva u interpretacijama koje imaju kulturološki odjek u nekom općem značaju karnevala. Ako postoji karneval u Veneciji čija geneza pobuđuje pažnju teoretičara diljem svijeta, a izaziva divljenje kako sudionika, tako i promatrača toga karnevala, ako postoji karneval u Riju, zašto mi ne bismo imali karneval (a imamo ga!) koji svoju genezu crpi iz narodne predaje, običaja i ljepote koja nije narcisoidno usmjerena samo na puko promatranje-praćenje iz daljine.

Ovaj običaj naglašava ne samo bogatstvo Slavonije kroz gastronomiju, nošnje, pjesmu tj. glazbu, nego naglašava zajedništvo. Sada u pokladnim ophodnjama sudjeluju jahačice. Još jedan detalj koji govori kako nadgradnja običaja ne mora značiti njegovo nagrđivanje, upravo suprotno. Raskoš nije samo u svemu što je očito „probavljivo“, vizualno, auditivno, nego u kolektivnom identitetu ispisanom raskoši jedinstvenosti sada ovdašnjosti. Iako izdvojeni od ostalih, jahači slave Slavoniju čija snaga nije u pojedincima nego u zajednički usmjerenim djelovanjima nepokolebljivog duha.

Slavonija nije na izdahu, njezina dobročinstva nagrađuju njezini stanovnici. Moja Slavonija je mene odškolovala ne samo u materijalnom smislu, nego preko običaja koji me sprječavaju da običnog čovjeka - zemlje, poljoprivrede - gledam kao ruglo društva i uče da ga gledam kao ponos. Taj čovjek težačkim životom pridonosi plodove rada čitavoj obitelji. Umoran, on se ne žali. On se veseli. Veselje običaja pokladnog jahanja uz veselje čitavog sela, daje značaj životinji - simbolu Slavonije: konju. Nekad korišten u poljoprivredi, kao prijevozno sredstvo, on danas zauzima mjesto počasnog stanovnika Slavonije. Lijep, pametan, privržen, na poklade nosi svoga vlasnika ponosito kao što je i on sam. Možda u počecima ovaj običaj nije uključivao ovakve interpretacije niti se o njemu ovako razmišljalo; danas, običaj pokladne ophodnje može značiti sukus cikličkog kretanja koje od smiraja zime dovodi do novog proljeća. Proljeće donosi poslove, umor, odricanja. No, shvatiti život takvog kretanja, to je umijeće. Slavonci to umiju. Mogu se radovati svemu, mogu ne-odustajati, mogu biti jedinstveni...kao za poklade. Slavonija se ori od pjesme, smijeha... uvijek. Korizma je samo mali predah do novog rađanja.

Pisati o svemu što se nalazi u čovjeku je teško, pisati o Slavoniji je još teže. Slavonija je uvijek više od onoga što se o njoj govori i piše. Međutim, nekima je pošlo za rukom da čitavu Slavoniju obuhvate kroz mali broj stihova. Zato, ovu kolumnu završavam stihovima. Jer dok još bijah djevojčica, opijenost Slavonijom motivirala me na čitanje o njoj:

Do dva konja, a obadva vrana,

Eno stoje čvrsto zauzdana,

A u koli sve miriši sijeno,

Ajde, željo, da se povezemo.

Poljem ravnim pustit ćemo vrance

Neka bijesno lete neprestance,

Neka lete ma nikad ne stali,

Od umora makar pocrkali.

Za svijet, ljude ni briga nas nije,

Komu volja nek nam se i smije.

Sreća naša - to su konji vrani...

Ajdmo, željo, dok su razigrani...

(Ivan Kozarac)