„NEVINA k'o Majka Božja!“ - zadovoljno zaključih u maniri jednog svog druga nakon višetjednog istraživanja različitih zapošljavanja u Obrtničko-tehničkoj školi u Slavonskom Brodu. Nevinom u čitavom slučaju, pritom, proglasih ravnateljicu te srednje škole, profesoricu Anitu Holub, ujedno verbalno najspretniju i (dosad) karakterno najuzoritiju gradsku vijećnicu te potpredsjednicu Gradskog odbora HDZ-a Slavonski Brod.

Ipak, razlog zašto ovu temu obrađujem kao kolumnistica, a ne kao istraživačka novinarka jest to da je imam priliku (i pravo) okititi određenim (neki bi rekli) potpuno subjektivnim kvalifikativima.

Naime, među pet zapošljavanja koja nas učiniše sumnjičavima, našlo se i zapošljavanje ravnateljici bliske osobe - šogorice iliti supruge njezina brata s kojim dijeli obiteljsku kuću. I u tom je slučaju, dakako, sve prošlo potpuno zakonito:

Šogorica je primljena na radno mjesto dugogodišnjeg zaposlenika - 'suradnika u nastavi za pekare' koji je trenutno odsutan na neodređen period koji bi se mogao odužiti. „Kako ne bi trpio nastavni proces“, pojasnila nam je u odgovoru ravnateljica Holub, „s navedenom zaposlenicom zasnovan je ugovor o radu na određeno vrijeme, najduže do 60 dana, tj. do završetka natječaja“. Ugovor je zasnovan 27. veljače 2023., a natječaj je - sukladno zakonskoj proceduri - raspisan 23. ožujka 2023. godine. Do početka travnja, na njega se nije prijavio nitko drugi.

Tu se vraćamo na 'presudu' s početka članka (koju sam željela izgovoriti iskreno, ali mi je i u praznoj sobi zazvučala sarkastično) jer je ravnateljica Holub zakonski imala pravo zaposliti svoju šogoricu (čije kompetencije i stručnost ni u kojem trenutku ne dovodimo u pitanje) te je svaki njezin korak, u pravnom smislu, ispravan, sukladan proceduri i tako dalje.

No, činjenica da se ista ta ravnateljica Holub osjećala izrazito nelagodno jer smo uopće prčkali po zapošljavanju njoj bliske osobe u njezinoj školi, dovoljno govori o onom drugom aspektu kojim važemo nečije postupke.

Taj aspekt tiče se etike i morala. I, promatramo li isključivo njega, svima je itekako jasno što je krivo u tom zapošljavanju (bez obzira na to što je time ravnateljica željela najbolje - kako Školi koja je dobila vjernu i predanu zaposlenicu, tako i šogorici koja je svojoj obitelji zaposlenjem donijela veću sigurnost i stabilnost). Etički problem nastaje upravo u situaciji kad odluke pojedinca ili grupe mogu štetiti ili koristiti drugima.

Hoffman i Moore u svojoj „Poslovnoj etici“ daju posebnu klasifikaciju etičnosti pojedinih odluka koju je najjednostavnije prikazati ovako:

M. Dujanić

„A gdje bi trebali raditi članovi obitelji osoba na pozicijama?“ - najčešći je protuargument kada novinari pišu o ovakvim temama. Konkretan odgovor nemam jer on ovisi o stručnim kompetencijama i kvalifikacijama svake te osobe, no definitivno bi trebao sadržavati dio „U svakom slučaju ne tamo gdje ih 'ugurati' može ta bliska osoba na (visokoj) poziciji!“.

U službenom odgovoru PlusPortalu, ravnateljica Anita Holub, između ostalog, napisala je „Kao što i sami znate, jer Vam je funkcioniranje škola poznato, ravnatelj školske ustanove ima pravo sukladno čl.107.st.11.toč. 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, zasnovati ugovor o radu na određeno vrijeme do 60 dana, odnosno do okončanja natječajnog postupka.“ - referirajući se u prvom dijelu te rečenice na njoj poznatu činjenicu da je novinarka s kojom komunicira po struci također srednjoškolska profesorica.

I baš taj - osobni - dio njezina očitovanja najviše me nagnao na pisanje o tom - još jednom u nizu - zakonitih, a moralno potpuno upitnih zapošljavanja (kojih se nerado 'hvatam' - ne zbog pomanjkanja hrabrosti - nego zbog toga što za njih ne postoje sankcije, a k tomu su i izrazito društveno prihvatljiva).

Naime, itekako znam puno o „funkcioniranju škola“. Znam to, prvenstveno, kao jedna od 10 posto najboljih studenata Fakulteta hrvatskih studija zagrebačkog Sveučilišta koja je - nakon što je diplomski studij kraju privela s prosjekom 4,5 - poslala više od dvije stotine molbi za rad u nastavi / u srednjim školama (i u većini tih slučajeva ostala bez odgovora / testiranja / intervjua).

Znam to kao izrazito motivirana, ali tada pomalo naivna, mlada osoba koja je godinama gledala kako prednost imaju kolege kojima je - osim struke - zajednička i stranačka iskaznica ili poveznica s politički moćnim ljudima naše predivne male sredine u kojoj su te veze i vezice bez suvišnog napora lako uočljive. Svi su oni, zamislite, posao dobili potpuno zakonito. Prvo, (uglavnom) su završili to što se tražilo natječajem ili je natječaj osmišljen/kreiran tako da zadovoljavaju sve uvjete. Drugo, pokazali su se najboljima na provjerama. Stoga, istinskih zakonskih razloga za nezadovoljstvo nije bilo.

Nasreću, ogorčenost koja nastupa nakon što to doživite mnogo puta (a koja je mnoge vrijedne mlade i školovane ljude otjerala izvan Domovine za koju neki misle da je samo Njihova), u mom je slučaju zamijenila izrazita motivacija da budem glas ljudi koji se ne usude, koji se boje, kojima je nelagodno. Dakle, onih koje su uvjerili kako su manje vrijedni jer nisu ničiji, koje ušutkavaju tvrdnjom „Sve je po zakonu!“. I tamo gdje zakoni nisu pisani s namjerom ravnopravnosti.