U ime Ordinarijata banjalučke biskupije, promociju knjige organizirao je Frano Piplović, brodski novinar i sociolog, nekadašnji političar sada na privremenom radu u Banja Luci na mjestu ravnatelja Europske akademije, koji pomaže banjalučkoj biskupiji i u odnosima s javnošću.

Knjigu je zapravo napisao i prvo na njemačkom, a onda i engleskom, objavio dugogodišnji katolički novinar Winfried Gburek, a u hrvatskom izdanju tiskao ju je "Večernji list", a besplatno distribuirao "Tisak".

Radi se o jezgrovitom prijepisu najznačajnijih pastoralnih, etičkih, ali i političkih razmišljanja biskupa Komarice iz serije intervjua koje je biskup dao Gbureku u proteklih nekoliko godina, a s namjerom da ovom knjigom obilježi 20. obljetnicu potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora. U Slavonskom Brodu, uz autora biskupa Komaricu, o knjizi su govorili: Žarko Ivković, izvršni urednik Večernjeg lista i potpisnik ovog priloga, a vlč. Zlako Marić, biskupov tajnik, pročitao je izlaganje dr. Tomislava Markića.

U trenucima kad se nosila glava u torbi, imao je snage zločincima reći da su zločinci, a Hrvate pozivati na strpljivost i upozoravati da osveta nije i ne smije biti ljudska, već eventualno božja mana.

Hrabar čovjek

Ovaj osvrt možda pišem u previše osobnom tonu, ali uzimam si za pravo izreći nekoliko misli o njizi i autoru koje su me i privukle govoriti na ovoj promociji. Oni koji me bolje poznaju znaju moj stav o svakoj, a pogotovo organiziranoj religiji. Poznat je i moj (negativan) stav prema miješanju bilo kakve religije i religijskih službenika u političke odnose.

Pa ipak, nisam tamo predstavljao knjigu stavova jednog uglednoga crkvenog velikodostojnika već knjigu, po mojem mišljenju, jednog hrabrog čovjeka.

Obje riječi ovdje su bitne: hrabrog, u trenucima kad se nosila glava u torbi, imao je snage zločincima reći da su zločinci, a Hrvate pozivati na strpljivost i upozoravati da osveta nije i ne smije biti ljudska, već eventualno božja mana. I čovjeka jer je u najtežim danima ratnog ludila, kada je najlakše izgubiti ljudskost prema bližnjemu, ostao humanist u najširem smislu definicije – bez razlike prema svojem narodu i prema drugima, često neprijateljskim sugrađanima.

Mnogi će, s naknadnom pameću, reći kako je lako bilo biskupu tako govoriti, jer se velikosrpski vođe nikada ne bi usudili ubiti tako visokog prelata, i zbog njegove službe i zbog položaja u hijerarhiji katoličke crkve. I time samo daju dodatni argument njegovoj veličini! Mogao je biskup Komarica, baš zbog te dužnosti, otići iz Banja Luke, provesti rat u sigurnosti Zagreba ili koje druge metropole, svugdje dobro dočekan, ili čak u samom Rimu, držeći patetične govore i uživajući u sigurnosti i obilju.

Mogao je, ali nije! Umjesto toga, ostao je sa svojim stadom, kao rođeni Banjalučanin, (slučajno kažem, a neki bi možda rekli Providnošću) postavljen za pastira katoličkog puka u toj "Turskoj Hrvatskoj" baš uoči nastupa najgorih kušnji, 1989. godine.

Vjerujem da je samo takav "domorodac" mogao shvatiti prave, duhovne i materijalne potrebe naroda u tako sudbonosnom trenutku. Lako je (uprkos ponegdje čak i direktnim ratnim opasnostima) bilo biti hrvatski biskup (ili hrvatski političar) u Posušju, Varaždinu pa čak i Slavonskom Brodu. Teško je bilo izložiti se za sve malobrojnije vjernike i to baš tamo gdje je vladalo bezumlje.

Odbijam bespogovorno prihvatiti teorije zavere o tajnim stranim silama koje su organizirale rat, jer imamo mi dovoljno i svojih mračnih sila spremnih na pokolje

Protiv  Daytona – "nije mir već primirje na 20 godina"

Osim te osobne hrabrosti zbog koje je mogao stradati, a zaslužio je čak i poslijeratno poštovanje druge strane, imao je biskup Komarica hrabrosti i prema van, prema svjetskim moćnicima koji su "pomagali" europskom jugoistoku. Sad, pomagali da se rat zaustavi ili pomagali da uopće i počne, pitanje je na koje još uvijek ne možemo odgovoriti.

I tu se ne slažem s biskupom. Bez izvornih dokumenata, kao povjesničar, odbijam bespogovorno prihvatiti teorije zavjere o tajnim stranim silama koje su organizirale rat, jer imamo mi dovoljno i svojih mračnih sila spremnih na pokolje, ali dajem mu opet počast na hrabrom iznošenju kontroverznih stavova kao i zasluge za donošenje nekih novih elemenata.

U knjizi ćete takvih, neki bi rekli diplomatskih indiskrecija, naći podosta. One su dragocjen izvor za buduće rafiniranje nekih fundamentalnih historiografskih istraživanja. Tko zna kako ćemo jednoga dana ocijeniti izjavu francuskog veleposlanika u BiH koji citira svojeg predsjednika Mitteranda ("...da na Balkan treba pustiti još više oružja i neka se svi ti primitivni narodi međusobno uguše u vlastitoj krvi...") i ispričava se ujedno biskupu, da je njega, zbog takvih stavova, stid?

Kako ćemo ocijeniti biskupov pomalo drzak upit: "Zašto je Francuska, kao kolijevka diplomacije, kulture, profinjenosti i ukusa, dopustila takva zvjerstva?" i odgovor, brutalno iskren (dakako, neslužben) da Hrvati i Bošnjaci ne bi smjeli postavljati takva glupa pitanja kad je u ovom ratu "...zapravo umrlo čedo francuske diplomacije nastalo nakon 1. svjetskog rata (Jugoslavija) i Francuska je zapravo sada postala gubitnik u tom ratu", te da zbog toga nesrbi ne mogu očekivati pljesak?

Kad je već spomenut taj prvi globalni rat, ima jedna anegdota nastala na potpisivanju Versajskog mirovnog ugovora: maršal Foch je rekao da to nije mir, već primirje na 20 godina. Izbijanje Drugog svjetskog rata došlo je točno 20 godina i dva mjeseca nakon njegovog proročanstva.

Tako je i Daytonski sporazum (potpisan prije 20 godina) sjeme novoga sukoba, tvrdi biskup Komarica. Mi u Hrvatskoj smo sporazum pozdravili jer je zaustavio rat. U trenucima kad smo mi slavili Oluju i olujnu pobjedu, banjalučki Hrvati i drugi nesrbi proživljavali su najteže trenutke, jer je tada protjerano preko 30 tisuća Hrvata. Od nekoć vjerojatno isključivo katoličkog kraja, ostalo je samo oko četiri posto Hrvata.

Po biskupu, rješenje za BiH su održivi, prometno i gospodarski logični kantoni u kojima će uvijek jedan narod biti relativno većinski, dajući nacionalni karakter kantonu, ali će druga dva naroda zajedno imati natpolovičnu većinu i tako biti u mogućnosti spriječiti svaki pokušaj majorizacije i pretvaranja kantona u rezervat jednog naroda.

Protiv uskogrudnog nacionalnog sektašenja u BiH

I kad je rezultat dosadašnjih hrvatskih (promašenih) politika ovako jasno vidljiv, biskup opet ima svoj stav, ljudski i narodni.

Tamo gdje uhljebljeni hrvatski političarčići u bosanskohercegovačkim entitetima, u cilju spašavanja svojih sinekura, traže 3. entitet kao novo geto za Hrvate, biskup je podržao drugu ideju. Po biskupu, rješenje za BiH su održivi, prometno i gospodarski logični kantoni, u kojima će uvijek jedan narod biti relativno većinski, dajući nacionalni karakter kantonu, ali će druga dva naroda zajedno imati natpolovičnu većinu i tako biti u mogućnosti spriječiti svaki pokušaj majorizacije i pretvaranja kantona u rezervat jednog naroda

NikakviDodici i Čovići, a ni Izetbegovići, ne bi mogli prevaliti jednu tako razumnu ideju preko usana, osobito u svjetlu činjenice da bi po mišljenje išli u Beograd, Zagreb ili Ankaru, a Komarica ga ne traži ni u Vatikanu.

Pritom, nitko mu ne smije reći kako nije Hrvat!

Dok su se drugi bavili privatizacijama, on je bio uznik u svojoj biskupiji.

Dok drugi vode politikantske manipulacije svojim narodom, on okuplja sve narode kroz vijeće za međureligijski dijalog.

Dok drugi traže daljnja dijeljenja, zbog kojih je gospodarstvo u kolapsu, a i ono malo preostalih Hrvata bježi, biskup okuplja gospodarstvenike i kumi ih neka ulože u umiruću biskupiju.

Čak i neki drugi crkvenjak na toj poziciji išao bi vjerojatno "niz dlaku" onima koji traže treći entitet za Hrvate, jer zna da u tom entitetu nema i ne može biti Banja Luka pa čemu "talasati"?

Komarica se drži one sasvim druge biblijske i ponaša se kao "glas vapijućega u pustinji". Jer, ako se dopusti da primirje u Daytonu ostane trajno rješenje, kako će se trajni mir graditi na tome da je, po etničkom kriteriju sadašnjih nacionalnih vođa, očišćena Srebrenica, nakon onog strašnog zločina ostala u Republici Srpskoj !?

Nije čudo što je Komarica bio nominiran i za Nobela za mir. Nije ga naravno dobio.

Karikiram li obred vjenčanja, i preslikam li ga na balkansku politiku, "što čovjek razdruži, bog neka niti ne pokuša spojiti".

  *   *   *  *   *

Ovoga hrabrog čovjeka, biskupa Franju Komaricu, u Slavonskom Brodu (i) kao svog počasnog građanina, pozdravilo je desetak(!?) Brođanki i Brođana, desetak medijskih profesionalaca i oko četiri tisuće čitatelja njegove knjige (koja se po cijeni od 50 kuna može kupiti na Tiskovim kioscima, a sav prihod namijenjen je podjeli siromašnima kroz programe banjalučke biskupije).

Tako to bude ljudima koji se zalažu za mir i razvoj – i to svih, bez obzira na vjeru i naciju. Možda ima i simbolike u imenu: onoga prvoga Franje, koji je propovijedao samo pticama, ili pape Franje, čije izjave namrgođuju pripadnike rimske kurije?

Na ovim prostorima navikli smo da se mirotvorce podozrivo gleda. Karikiram li obred vjenčanja, i preslikam li ga na balkansku politiku, mogao bih reći: "Što čovjek razdruži, bog neka niti ne pokuša spojiti".

Ne želim ulaziti u teologiju, ali ako je ikada postojao onaj Bogočovjek i ako je ikada izrazio sve zakone u samo dvije zapovijedi ljubavi - prema božanstvu i prema bližnjem - onda tvrdim da je obje te zapovijedi Komarica ispunio.

Ljubav prema Bogu izrazio je svojom savjesnom biskupskom dužnošću i razumom, a ljubav prema svakom bližnjem čovjeku izrazio je svojim srcem za sve u nevolji.

Na koncu riječ dvije i o "tamnom kulturnom vilajetu" s ove strane Save.
Promociji je nazočilo jedva dvadeset i pet ljudi, od kojih pola novinara i promotora/organizatora i tek desetak građana. Gradonačelnika nije bilo, kao ni župana, porijeklom iz prnjavorske župe pod jurisdikcijom biskupa Komarice!
Bile su, pohvalno, i lokalna i nacionalna televizija i mnogi portali, ali ne kao speculum veritatis (ogledalo istine) već više kao magla koja skriva pravo otužno stanje ove sredine.
Već godinama u ovom gradu, na promocijama bilo čega, od knjiga međunarodnih autoriteta do brodskih pisaca, od filmova do izložbi, ili na kakvim drugim kulturnim događajima, u knjižnici, muzeju, arhivu, školama i likovnim salonima... prisustvuje tek kojih desetak građana, redom iz iste skupine od recimo šezdesetak zainteresiranih; u gradu od šezdeset tisuća stanovnika?
U gradu u kojem, podsjećam, ima preko 400 srednjoškolskih i 600 osnovnoškolskih profesora, preko 3000 studenata, gotovo 7000 akademski obrazovanih građana...
Ili, ako ste procijenili da je ovo politička knjiga, pa samo na lokalnim izborima kandidralo se gotovo 300 kandidata!? Ili, ako smatrate da je ovo crkvenjačka tematika, pa u gradu ima preko 70 vjerskih službenika i 200 diplomiranih teologa?... I tako dalje, k tužnim zaključcima neka svatko otiđe sam.