Čak i ako isključimo domoljubnu pristranost, vojno-redarstvena operacija "Oluja" bila je znakovit događaj, čija važnost je za dugo vremena usmjerila historijski razvoj ovih prostora. Ako samo gledamo prema brojevima, Hrvatska je pripremila, pokrenula i zadivljujuće brzo i efikasno dovršila najveću kopnenu bitku u Europi još od završnih operacija 2. Svjetskog rata!

Nakon opsežnih pripremnih operacija koje su tu zimu i proljeće dovele HV na položaje iznad Knina, 4. kolovoza ujutro, ne baš iznanada, jer su Srbi znali otprilike vrijeme početka još dan ranije, Hrvatska vojska je pokrenula 130 tisuća vojnika, još desetke tisuća iz logističkih službi, preko tisuću tenkova, topova i minobacača, napala na 630 kilometara bojišnice i u tri dana oslobodila teritorij veličine preko 10.000 km2 što je, za usporedbu, veće od država poput Libanona, Jamajke ili Cipra.

U roku od par dana, međunarodne reakcije izmijenile bile su izmijenjene od oštrih prosvjeda (Stoltenberg je čak od Akashijatražio zračne udare zapadnih saveznika na HV!), preko razumijevanja da je "...provociranje kninskih Srba godinama provociralo hrvatsku strpljivost" (njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel), do otvorenog zadovoljstva američkih diplomata koji su (npr. William Perry) koji su u tom prvom stvarno katastrofalnom porazu Srba vidjeli novi momentum za brzi završetak postjugoslavenskih ratova.

Egzodus srpskog stanovništva, kako ga nazivaju u Beogradu, zapravo je bio organizirana evakuacija, naređena 4. kolovoza oko 16 sati

Ratnih zločina na masovnoj razini u Oluji nije bilo

Današnje reakcije Srbije su promašena tema. Ratnih zločina na masovnoj razini u Oluji nije bilo, presuda je međunarodnih sudova. Pojedinačni zločini su se dogodili, a sustavno paljenje napuštenih srpskih kuća krajem kolovoza nije sjena na Oluju koliko prst uperen na neorganiziranost državnih organa i pljačkaški moral pojedinaca koji su se krenuli junačiti tjednima nakon što su hrvatski vojnici čisto oslobodili teritorij.

Egzodus srpskog stanovništva, kako ga nazivaju u Beogradu, zapravo je bio organizirana evakuacija, naređena 4. kolovoza oko 16 sati, čak i nešto prije nego što je bilo sasvim jasno da se srpska bojišnica nigdje neće moći održati.

"Državni" arhiv Republike Srpske Krajine uglavnom je napušten od strane Srba u povlačenju i velikim dijelom je neoštećen prikupljen zaslugom Ante Belje i njegovih suradnika. Imao sam privilegij 2005. s cijelim jednim timom raditi na obradi gradiva u tom arhivu, na prikupljanju dokaza koji su kasnije obrani generalaGotovine pomogli dokazati da srpski civili nisu protjerani silom od strane Hrvatske vojske, nisu čak ni pobjegli od prekomjernog granatiranja, već su uredno "...evakuisani planski prema prije pripremljenim planovima..." kako decidirano navodi Milan Martić u svojoj odluci, kao "predsjednik Republike".

Milan Martić je za konačnu hrvatsku pobjedu značajna osoba, uprkos brojnim zločinima zbog kojih je na koncu (ne malim dijelom zahvaljujući svojoj televizijskoj izjavi da je osobno naredio terorističko granatiranje civila u Zagrebu nakon VRO "Bljesak") i osuđen na praktično doživotnih 35 godina robije.

Da nije bilo njega, to jest njegove prepotencije, ali i dokazane gluposti, krajinski Srbi mogli su od nas izvuči značajno bolje (a za Hrvatsku ponižavajuće) uvjete posljeratnog državnog uređenja.

Podsjećam, Hrvatska je pristajala na gotovo sve mirne planove, koji bi jamčili sva prava srpskoj manjini i bila je, nesumnjivom Tuđmanovom zaslugom, nasuprot jastrebovima, spremna nadići suvremene europske standarde u tome. Sjetimo se autonomnih kotareva Knin i Glina, kulturne autonomije,... Na kraju je hrvatska pristala čak i na plan Z4 koji je stvarao od tzv. Krajine državu u državi! Čak i 27. srpnja 1995, nekoliko dana prije Oluje, hrvatska je delegacija u Ženevi pristajala na Z4, a pobunjenici nisu. Imali smo možda sreću što je tada na čelu pobunjenika bila koliko krvava toliko i očito priglupa Martićeva persona.

Porazom Republike Srpske Krajine poražena je dakle zločinačka politika agresije, kakva nije smjela imati ni priliku krenuti u osvajački rat već na kraju 20. stoljeća.

Prijelomni trenutak rata na ovim prostorima bila je operacija Oluja, ali njen stvarno zadivljujući kraj omogućen je gotovo godinu i pol ranije u ožujku 1994. washingtonskim sporzumom kojim je okončan hrvatsko-bošnjački rat.

Ono što James Baker nije htio učiniti 1991. - staviti autoritet jedine svjetske velesile na stranu mirnog rješenja - učinio je jazzer iz Arkansasa Clinton. Geostrateški, potpisivanje sporazuma Hrvata i Bošnjaka promijenilo je balkansku bojišnicu i od "plemenskog rata svih protiv svih" stvorilo jednostavnu, za američke stratege nenavikle na nacional(ističke)ne finese razumljivu situaciju u kojoj su na jednoj strani bili prilično loši momci (Srbi), a s druge strane, manje ili više demokratski "underdogs" (Hrvatska i legitimno bosansko vodstvo).

Veliki doprinos jazzera iz Arkansasa 

Ono što James Baker nije htio učiniti 1991, staviti autoritet jedine svjetske velesile na stranu mirnog rješenja, učinio je jazzer iz Arkansasa Clinton. Geostrateški, potpisivanje sporazuma Hrvata i Bošnjaka promijenilo je balkansku bojišnicu i od "plemenskog rata svih protiv svih" stvorilo jednostavnu, za američke stratege nenavikle na nacional(ističke)ne finese razumljivu situaciju u kojoj su na jednoj strani bili prilično lošiji momci (Srbi), a s druge strane, manje ili više demokratski "underdogs" (Hrvatska i legitimno bosansko vodstvo).

Već u jesen 1994. embargo na oružje Bošnjacima ukinut je, a opremanje naših snaga provedeno je dreniranjem pošiljki oružja koje su sada nesmetano tekle u BiH.

Na isti način, možemo odgovoriti i na kritike što Oluja nije. Ona nikako nije operetna predstava za međunarodnu javnost, kako su je okrstili neki teoretičari zavjera iz redova "krajinskih Srba u rasejanju", proglašavajući začuđujući uspjeh hrvatskog oružja američkom tajnom operacijom. Tih dana nad Krajinom nije bilo fantomskih američkih aviona koji su precizno bombardirali, ništa više nego letećih tanjura. U Beogradu je bilo lakše objasniti Miloševićevo nepriskakanje u pomoć teorijom da Oluju ionako nisu izvršile same "ustaše".

Vrhunski stručnjaci iz MPRI-a, nakon što je zatoplilo između Clintona i Tuđmana, jesu došli u Zagreb, jesu pomogli s treniranjem našeg višeg zapovjednog kadra, jesu pomogli u tzv. scenarijskom planiranju, možda i u nekim obavještajnim podacima prije samog napada, a možda ponajviše u preporukama za logističko organiziranje jer u suvremenom ratu više je vojnika potrebno u logistici nego li na frontu.

HV je primijenila sve te preporuke besprijekorno i rezultat je zadivio i same učitelje. Na koncu, pemda smo iz političkih razloga kao država posljednji ušli u NATO, Hrvatska vojska je usvojila nato doktrinu desetljeće prije.

"Oluja" jest i preventivni, a ne samo oslobodilački rat. Da nije olujno razbijena Karadžićevatzv. Zapadna Srbija, Bihać bi slijedio sudbinu mjesec dana ranije zaklane Srebrenice. Da nije bilo Srebrenice, možda ne bismo tako brzo dobili zeleno svjetlo za akciju, a da nije bilo akcije, danas bismo komemorirali biščanski zločin, veći od srebreničkog.

Ako će neki u SAD-u postaviti pitanje je li baš masovan napad bio nužan da se zaštiti Bihać, možemo ih uputiti na sutrašnju Hirošimu o kojoj se govori ovako ili onako, ali je dokazana činjenica da je skratila rat i, grozna kakva jest, spasila od smrti stotine tisuća američkih vojnika, a zasigurno poštedjela živote milijuna japanskih civila.

Ono što je mene zasmetalo u tim panagiricima vojnoj sili je što se jednostano zaboravlja barem 192 mrtvih i 1300 ranjenih naših vojnika. Oluja je na kraju i najkrvavija pojedinačna bitka Domovinskog rata, s najvećim gubicima (ne računajući dugotrajnu opsadu Vukovara ili bombardiranje Slavonskog Broda).

Oluja je i historijski značajan događaj, izvan granica hrvatske povijesti.

Dvjesta tisuća ratnika bilo je uključeno u vrlo ograničenom trajanju na vrlo malom prostoru. Pripada time "Oluja", usuđujem se najaviti, među posljednje velike europske bitke. Ikada.

U godinama što slijede, neki će ju marginalizirati, neki instrumentalizirati u dnevnopolitičke svrhe. Izazvat će živopisne rasprave ne samo kod protivnika, već čak i među podržavateljima akcije. Danas sam na društvenim mrežama i sam sudjelovao u raspravi potaknutoj statusom o tom nije li se moglo obilježiti 20 godina, na primjer, nagradnim okupljanjem najboljih desetaka tisuća učenika iz cijele države na stadionu, uz sudjelovanje tisuću glazbenika i zbornih pjevača koji bi izveli Gotovčevu/Gundulićevu "Himnu slobodi"?

Reakcije su uglavnom bile negativne. Čak je pomalo čudno vidjeti odrasle ljude kako se tako gorljivo žele "igrati kositrenim vojnicima". Računski gledano, čak i s militarističkog gledišta, za taj trošak jednosatne priredbe se moglo kupiti barem još jednu samohodnu Panzer haubitze 2000, pa bi obrana bila jača?

Na koncu, ti isti koji su mi branili mimohod, rijetko priznaju da više za sigurnost Hrvatske danas doprinosi 102 vojnika (i to dragovoljca, dobro plaćena) u misiji u Afganistanu, nego li sva danas prikazana ratna tehnika. Dapače, zbog pripadnosti najjačem demokratskom savezu u povijesti čovječanstva, i sama mogućnost izbijanja rata svedena je na statističku beznačajnost.

Hrvatski vojnici u Afganisatnu su isto, u direktnom satelitskom prijenosu, stajali u minuti šutnje za poginule branitelje, jer upravo oni najbolje znaju koliko je vrijedan svaki život.

Ono što je mene zasmetalo u tim panagiricima vojnoj sili je što se jednostano zaboravlja barem 192 mrtvih i 1300 ranjenih naših vojnika. Oluja je na kraju i najkrvavija pojedinačna bitka Domovinskog rata, s najvećim gubicima (ne računajući dugotrajnu opsadu Vukovara ili bombardiranje Slavonskog Broda).

To što je akcija bila munjevita, praktično bez ijednog zastoja, što je donijela sjajne pobjede i nacionalni ponos, ne znači da 192 naša nisu poginula. U sanjanjima vojne moći 20 godina poslije njih se olako zaboravlja. Na onim istim društvenim mrežama, nailazio sam i na stavove da je "šteta što nismo i istočnu Hrvatsku oslobodili vojno" navodnom operacijom "Vukovarska golubica", a zaboravlja se pri tome da su sve procjene pokazivale da bi se na tom bojištu direktno uključila i Vojska Jugoslavije pa bi, čak i uz pretpostavku uspješnog završetka akcije, poginulo i do tisuću naših!? Kolikogod hrvatska nacija danas slavi, u barem 192 hrvatska doma se danas tuguje.

Volio bih da mi u sljedećih pedeset godina, umjesto glancanju gusjenica povodom Dana pobjede, više vremena posvetimo sjećanju na onih stotinu devedeset dvoje koji su nam omogućili da Dan domovinske zahvalnosti bude prvi dan moderne i demokratske europske Hrvatske države.

Više vremena posvetimo sjećanju na onih stotinu devedeset dvoje 

Za razliku od uobičajenih povjesničarskih pravila, povijesna distanca od 50 godina nužna je stoga da hladne glave pišemo o "Oluji". Kao što o njoj hladne glave Srbi neće moći pisati niti za 150 godina.

Nezainteresirani stranci će ju (a ponegdje već i jesu) valorizirati sustavno, bez panegirika, ali i bez osuda. "Oluja" na West Pointu nije pogrom srpskog stanovništva, već moderno izvedena napadna operacija na teškom terenu, sa respektabilnim snagama u pokretu (logistički je odrađena savršeno) i s munjevitim ostvarenjem strategijskih ciljeva.

Možda će u godinama koje slijede, kolovoške proslave kod nas otići u idealizaciju kao što Francuzi slave početak svoje revolucije, vojnim paradama, uz već legendarno preuveličavanje nekakvog napada pariške sirotinje na zatvor za bludnice i krivotvoritelje.

Francuzi Bastilju, uprkos kasnijim zastranjenjima francuskog društva, slave kao prvi dan modernog zapadnog demokratsko-kapitalističkog svijeta.

Volio bih da mi u sljedećih pedeset godina, umjesto glancanju gusjenica povodom Dana pobjede, više vremena posvetimo sjećanju na onih stotinu devedeset dvoje koji su nam omogućili da Dan domovinske zahvalnosti bude prvi dan moderne i demokratske europske Hrvatske države.