JEAN Améry (1912.-1978.) - esejist, pravog imena Hans Maier vrlo tužne sudbine, autor je mudre, ali itekako pesimistične knjige eseja “O starenju” sačinjene od dijelova naziva: Postojanje i prolaznost vremena, Postati sebi stran, Pogled drugih, Nerazumijevanje svijeta, Živjeti s umiranjem.

Austrijski pisac koji je odlučio dignuti ruku na sebe što je neka vrsta eufemizma za samoubojstvo, u Beču je studirao književnost i filozofiju. Očito je to i iz ove  knjige jer obiluje primjerima iz svijeta književnosti i vječnim ljudskim propitivanjima uobličenim filozofskim rječnikom o smislu starenja.

Freud nas uči kako svi težimo besmrtnosti, dapače, uvjereni smo da smo besmrtni. Starost nas uvjerava kako nismo jer vidljivo venemo. Apsurd o životu, o starenju, leži u činjenici kako virus smrti postoji u nama i prestaje biti latentan.

Zahtijeva pomno čitanje, uranjanje u tekst nimalo lak, pun othrvavanja od lažne ružičaste slike prolaznosti ili pomirenja s njom zarad metafizičkih razina shvaćanja istog.  Ali da ne bi bilo zabune, ovaj tragičan čovjek koji je pobjegao Francusku pa potom u Belgiju gdje se priključio pokretu otpora imao je iza sebe iskustvo Auschwitza i  Buchenwalda. Zatočen i mučen, spoznao je kakav život uistinu jest u svojoj srži ako nismo podložni slici svijeta gdje red vlada našim perspektivama iskrivljujući njegovu istinitost.

Kako čovjek uopće može promišljati o starenju kada iza sebe ima kamen koji jedva vuče i zbog čega ga sprječava u slobodnom kretanju. Taj kamen – sizifovski uzaludno postojeći (opet i opet!), vukući za sobom, taj teret sudbine, teret mučnog iskustva, ne može se primjerenim shvaćanjem umanjiti. On postaje sve teži kako stari(mo), ali ovaj autor gorko je iskren kao da objašnjava da drugačije ni ne može biti.

Naklada OceanMore / FB

Ovaj autor piše o paradoksalnosti odnosa prema vremenu, o činjenici prema kojoj “mi nemamo razuman odnos prema satu i kalendaru” misleći pri tome kako naše ja koje jest u vremenu ne raspolaže s istim vrijednosnim sistemom kratkog i dugog vremena. Naša percepcija vremena, kako navodi, starošću istupi u prostor gdje borave sjećanja. Možemo utvrditi kako je riječ o pletenju priče s vremenom čija stalnost ili nestalnost bivaju diskutabilne. Razmeđe starosti i mladosti je također unutar vremenskoga diskontinuiteta. “Biti star znači imati vrijeme u tijelu i u onom što nazivamo dušom, radi kratkoće. Biti mlad znači izbaciti tijelo u vrijeme koje nije vrijeme, nego je život, svijet i prostor.” Jer mladost ne raspoznaje vrijeme kao prolazeći tornado poput starosti. Starost važući vrijeme konstantno je pod njegovom prismotrom. Ili se barem tako čini. 

Čovjek koji stari postaje vrijeme, kako navodi ovaj autor, a starenje je neizlječiva bolest. Uistinu je tako. Međutim, taj okorjeli pesimizam zatočen u ovoj knjizi koristan je, oslobađajući. Jer znamo što nas čeka, čak znamo i koliko ćemo biti tragikomični glumci na pozornici života. Tada će nam tijelo postati “obično meso i ništa više”. Starimo, naša svijet o prolaznosti zrije, ali kako? Dok se samopromatrajući zgroženo uvlačimo u svoju ljušturu bitka. Ali uzalud. 

S druge strane, ako smo pretjerano lepršavo ushićeni mi smo dijelom propagande “pozitivnog stava”. Oboje su krajnosti. Kako stariti dostojanstveno? Je li autor uopće odgovorio na to pitanje? Dolazimo do tzv. ”kulturnog otuđenja” osobe koja stari.  Jer ta osoba ima sjećanja, ona je zatočena u iskustvu, ona gleda sadašnjost kroz vrijeme iskustva – vrijeme prošlosti.

Socijalno i kulturno starenje su u neraskidivoj vezi. Socijalna dob je određena svijetom posjedovanja (onim fizičkim što jest,  kako nas vide – percipiraju, jesmo li bogati, siromašni, koji kodovi su prepoznati u našem životu kao vrijedni ili nas je siromaštvo osudilo na bezvrijednost),  dok je kulturno dob određena odnosom racionalističkog i iracionalističkog shvaćanja vremena (što jest, a što je bilo, krhotine spojene u taj suodnos). U sadašnjosti se ne možemo osloboditi prošlosti jer smo njome određeni. Ponovna proturječnost, kako nas poučava autor, leži upravo u činjenici o prihvaćanju i neprihvaćanju vlastitoga uništenja. Zato i ne čudi što dolazi i do pojma ništa. Jer određenje ničega može postojati samo ako znamo što jest. A to što jest je proturječno - naše postojanje- naposljetku i starenje.

Jer “kad netko umre ostaje ništa koje nije”. Osim ako ne vjerujemo u besmrtnost.

Freud nas uči kako svi težimo besmrtnosti, dapače, uvjereni smo da smo besmrtni. Starost nas uvjerava kako nismo jer vidljivo venemo. Apsurd o životu, o starenju, leži u činjenici kako virus smrti postoji u nama i prestaje biti latentan. Ovaj autor, tužan, razočaran, ne daje nadu. Tako je kako jest. Ostaje samo pitanje: hoćemo li mu povjerovati?