Srbijanski predsjednik Nikolić, ali i drugi srbijanski dužnosnici, nikako da shvate nekoliko važnih, bitnih činjenica. Generale Gotovinu i Markača nije oslobodio hrvatski, već Haaški sud, sud Ujedinjenih naroda.

Drugo, hrvatski su građani oduševljeno dočekali dvojicu generala koje je taj sud proglasio nedužnima za ono što im se stavljalo na teret. Nije to bila ona vrsta dočeka i pompe kakvima je u Bijeljini ili Banjoj Luci svojedobno obasipana Biljana Plavšić, nakon što je izdržala kaznu koju joj je za ratne zločine izrekao isti taj Haaški sud.

Nadalje, Hrvatska je imala snage za ratne zločine suditi i najvišim časnicima svoje vojske (generalima Norcu, Ademiju, Glavašu), a neki od njih osuđeni su na dugogodišnje kazne zatvora. Srbija, pak, nije sudila ni jednom generalu JNA, niti kasnije bilo kojem generalu Vojske Srbije za zločine počinjene u Hrvatskoj, BiH ili na Kosovu.

Hrvatska nije skrivala i štitila i od Haaškog suda sklanjala optuženike za ratne zločine kao što je to u slučaju Karadžića, Mladića i Hadžića dugi niz godina činila službena srbijanska vlast. Oni su uhićeni i isporučeni Haagu tek kao rezultat politike "batine i mrkve” koju je međunarodna zajednica primjenjivala prema Srbiji, da bi se optuženici za teške ratne zločine našli u Haagu.

Ni jedan ozbiljan političar u Hrvatskoj nije doveo u pitanje presude za ratne zločine Hrvatima. Srbijanski predsjednik Nikolić, međutim, dosljedan je u negiranju genocida u Srebrenici, kako je Haaški sud okvalificirao taj pokolj. To su, međutim, činjenice o kojima Nikolić ne govori.