DVORANA je bila dupkom puna. Kako i ne bi: umirovljeni sudac Vrhovnog suda, pravni stručnjak često citiran u medijima, drži predavanje o temi koja već svojim naslovom golica maštu: ''Mogu li grobari spasiti HDZ?''. Ni podnaslov nije ništa manje intrigantan: ''Sudska praksa pala je na ispitu''.

Šef HDZ-a nije na suđenju rekao onu rečenicu koju je izgovorio šef pogrebnog poduzeća o tome kako je ondje postojala praksa  'tko nađe, njegovo je'. Svi znamo da u HDZ-u takva praksa postoji, no velika je šteta što to jasno i glasno nije rekao njihov šef.

Pljesak se prolomi dvoranom dok se umirovljeni sudac Vrhovnog suda polako i dostojanstveno približavao govornici. Zatim nastane tajac, muk, moglo se tek čuti kako u zadnjem redu dvorane nekom vibrira mobitel.

''Iako su u dvorani mahom moje kolege, uvaženi časni suci naših sudova, vidim i osobe koje to nisu. Ne mislim pri tom da nisu časne, već da ne pripadaju uvaženoj sudačkoj struci. Zbog njih ću uvodno i kratko, pojasniti smisao termina sudska praksa.''

''Sudske presude i sudska mišljenja, poštovani kolege i dragi posjetitelji, tumačenja su zakona. Na ta tumačenja drugi se sudovi mogu pozivati kao na 'presedane' ili sudsku praksu. A sudska praksa osobito je važna u područjima koja ne obuhvaća pisano pravo. Pravo, dakle, može nastati i u sudovima. Poštovani kolege, časni suci naših sudova, to dobro znaju. Jer život i životne situacije mnogo su složeniji nego što pisano pravo, ili da se poslužim stručnim izrazom, kodificirano pravo, može predvidjeti. Zato je važna sudska praksa i mogućnost da pravo može nastati i u sudnici''.

''Eto poštovani kolege, dragi posjetitelji, prije desetak dana svi ste mogli pročitati kako je osmero osječkih grobara oslobođeno optužbe da su s posmrtnih ostataka preminulih, iz grobnica i iz sanduka u mrtvačnicama, skidali nakit i satove pokojnika i prisvojili ih. Mislim naravno na nakit, ne na pokojnike. Medijski lešinari, kad je slučaj prije pet-šest godina dospio u javnost, danima su se iživljavali nad tim ljudima, nazivajući ih pljačkašima grobova ili čak 'maratoncima', aludirajući na onaj srpski film. A sada, eto, časni je sud te ljude oslobodio''.

''Prepričat ću ukratko objašnjenje časnog osječkog suca. Rekao je, a s njim se potpuno slažem, kako je u pogrebnoj tvrtki u kojoj su radili grobari godinama postojala praksa 'tko nađe, njegovo je'. To je na sudu posvjedočio i direktor. Dakle, kao što vidimo, ne postoji samo sudska praksa, postoji i grobarska praksa. Ali, vratimo se obrazloženju suca: Za kazneno djelo teške krađe, pravilno je zaključio, može se kazniti samo ako postoji izravna namjera. No, izravne namjere ne može biti ako je postojala grobarska praska praksa 'tko nađe, njegovo je'. Uz to, grobari su relativno neškolovane osobe, bez pravnih znanja, nepoznat im je Zakon o vlasništvu. Doduše, pravilno je zaključio sudac, njihova je zabluda mogla biti otklonjiva, mogli su na grobnom spomeniku pročitati tko je pokojnik i pomisliti kako zlato pripada njegovim nasljednicima. Ali vidjeli smo, kazneno djelo zbog kojih su optuženi, može se počiniti samo s namjerom. Otklonjiva zabluda, kao što je poznato, nehajno je postupanje, pa se teška krađa ne može počiniti nehajno. I zato ih je sudac, posve pravilno, oslobodio''.

''Vidite uvaženi kolege, dragi posjetitelji'' nastavi umirovljeni sudac Vrhovnog suda nešto povišenim tonom, ''kada bi se u nas poštovala sudska praksa, ne bi se dogodio slučaj kojem smo svjedočili prošlih dana kada je Vrhovni sud zbog afere Fimi medija, slučaja kojeg su godinama razvlačili medijski lešinari, osudio HDZ na plaćanje novčane kazne od tri i pol milijuna kuna i povrat 14,6 milijuna kuna u državni proračun''.

''Da se Vrhovni sud rukovodio sudskom praksom uspostavljenom oslobađanja osječkih grobara, HDZ bi bio oslobođen. Ali, na žalost nije. Mogu tek neznatno ekskulpirati kolege, suce Vrhovnog suda, jer koliko znam šef HDZ-a nije na suđenju rekao onu rečenicu koju je izgovorio šef pogrebnog poduzeća o tome kako je ondje postojala praksa  'tko nađe, njegovo je'. Svi znamo da u HDZ-u takva praksa postoji, no velika je šteta što to jasno i glasno nije rekao njihov šef. Ali bez obzira na to, s dubokim žaljenjem moram reći kako je Vrhovni sud proglasivši HDZ krivim, načinio tešku, neoprostivu grešku.''

''Da se držao sudske prakse zaključio bi isto što i osječki sudac na suđenju tamošnjim grobarima: članovi HDZ-a relativno su neškolovane osobe, bez pravnih znanja, nepoznat im je Zakon o vlasništvu. Doduše, njihova je zabluda mogla biti otklonjiva, mogli su na vratima državnih tvrtki i ministarstva pročitati kome taj novac pripada. Ali rekli smo, kazneno djelo zbog kojih su optuženi može se počiniti samo s namjerom. Otklonjiva zabluda je nehajno postupanje, a teška se krađa ne može počiniti nehajno. I zato ih je Vrhovni sud trebao osloboditi''.

Dvoranom se prolomi aplauz. Iz zadnjeg reda, onaj kome je na početku predavanja vibrirao mobitel u džepu, jedan od viđenijih članova osuđene stranke, prodera se iz petnih žila: ''Dolje hrvatsko pravosuđe, dolje zakoni. Živjela sudska praksa!''