PUNO pričamo o pravima djece, svuda tražimo rupe u sustavu kako bismo dokazali nedostojnost društva u prihvaćanju novih interesa u skladu s novim izazovima vremena od krucijalne važnosti za njihov razvoj... Ono što zaboravljamo, jesu bitna svojstva naučena usput, čitanje između redaka, gdje se rješenja ne mogu naučiti iz sažetaka lektira ili iz sažetaka roditeljskih lekcija upućenih više odraslima negoli samoj djeci. Moramo ih zaštititi, moramo ih paziti kako ne bi bila povrijeđena, moramo im sve pružiti kako ne bi bila nezadovoljna/bezvoljna, moramo upozoravati cijeli svijet na njihovo postojanje, a sve ne bismo li ostvarili sva njihova prava, život koji zaslužuju - bez značajnih povreda, bez puno stresa, bez viška rada i umora,...

Gurajući im mobitele u ruke, dajemo im preuranjeni poklon za zabavu gdje nema mjesta nesreći, nezadovoljstvu i tuzi već nekih krhotina svijeta ili samo jednog malog njegovog dijela kome sami određuju ritam i intenzitet susreta. Dakako, djeca jesu bitna, ona jesu najvrjednija ostavština, ona jesu ta koje treba zaštititi, ali mislim kako naš pristup u kome nema mjesta delikatnom upoznavanju sa stvarnim životom koji nije (samo) prpošan slijed događaja, a ono što se nalazi između ne treba ni spominjati, nikako nije najsretnije rješenje. Krajnosti kojima smo skloni ne pridonose učenju nedoslovnom prihvaćanju izazova, nedoslovnim rješenjima, a vrlo česta rečenica: kako on tebi, tako ti njemu – odnosi sa sobom svu logiku napretka u ponor.

S jedne strane tehnološki napredak, kognitivni napretci na temelju čega nastaju vanredne ponude svih rješenja za gotovo sve probleme, a s druge bijeda i siromaštvo u svakom mogućem smislu. Izoliranost od takvog života iako lažna, ako nam je dobro, pa prema tome, moramo izolirati i djecu u kakvim-takvim tzv. normalnim uvjetima života od svakog poraza, stvaraju vojsku mladih ljudi koji se ne znaju nositi s problemima, imaju hrpu pitanja u vezi s prilagodbom različitim, neočekivanim situacijama, onim s kojima se nisu susreli niti su o njima čuli, čitali, a vrlo često ih ne zanimaju jer remete mir u viziji onoga što se smatra uobičajenim.

Čitanje je najbolja priprema za život, čitanje je nesumnjivo način kojim možemo nenametljivo uključiti dijete u borbu protiv histerije života onda kada ono vidi i osjeti prvi put bol u nedoslovnom ili prenesenom značenju, bol duše, ili poraz ljudskosti. Ne trebamo bježati od činjenice kako život iziskuje pripremljenost na pad. Pad je ono što nas čeka, u različito vrijeme. Nikad nismo dovoljno pripremljeni, ali educiranje koje podrazumijeva detalje u izvedbi, ono je što nas najbolje čeliči – i nas i djecu.  Trebamo na trenutak stati… Sve ono od čega bježimo, ono što smo naučili od naših baka i djedova bez puno suvišnih riječi; o dobroti, o autoritetu, o životu,... ne treba baš sve odbaciti kao pohabano odijelo, odnijeti na spalionicu. Djecu nećemo zaštititi tako što nećemo razgovarati o zlu, o poremećenosti svijeta,... treba razgovarati o svemu, puno,… ali treba i čitati ne bismo li uočili nijanse razgovora i filozofije između redaka.

Nije nepoznanica kako čitanje pospješuje kognitivne sposobnosti, o tome smo mnogo puta već čuli, ali pitanje je kakvo čitanje koje literature najbolje može dokazati upravo istinitost te tvrdnje. Puno puta sam spominjala Antona Pavloviča Čehova kao jednog od najboljih pisaca koji se s razlogom nalazi na listi klasika. Čehov je ruski pisac rođen 1860. a umro je 1904. godine od tuberkuloze, bio je liječnik i pisac. U njegovim djelima moguće je štošta naučiti - ne samo o vještini pisanja, o upravo onom nenametljivom načinu pobuđivanja interesa za teme kojih je uvijek više negoli nam se učini pri čitanju drama i priča, o budnosti koju očekuje od svojih čitatelja, nego i o životu, o siromaštvu, porocima, ali i o nemjerljivoj tuzi za koju isto tako moramo shvatiti kako je neizostavna u životu, a tome moramo naučiti i svoju djecu.

U priči Otac iz zbirke Odabrane priče, edicije Školska lektira (Svjetlost, Sarajevo, 1965.), Čehov otvara čitavo poglavlje života u par stranica, gdje tuga, neimaština, očeva figura autoriteta, alkoholizam, rutina, strahopoštovanje i poštovanje, dobrota, razumijevanje, čitanje gesta,... čine niz živih detalja o postojanju u jednom društvu kome unatoč obiteljskim problemima i siromaštvu, ne nedostaje tankoćutnosti djeteta koje prihvaća svoga oca unatoč svim grdim karakteristikama, unatoč svemu čega bi se dijete moglo stidjeti. Otac kao autoritet, otac kao čovjek sklon ovisnosti o alkoholu – zgubidan, siromašak koji izaziva sažaljenje,... miješaju se u jednom liku koga sin ne odbacuje, dapače, posuđuje mu novac, daruje mu cipele „kao slučajno” i otac, zna sve: vlastite greške, podršku i tiho, neprimjetno, nenasilno, nenametljivo, baš ono između redaka pomaganje ocu na jedini način koji je moguć, koliko god bio besmislen, koliko god bio ponižavajući... zašto? Zato jer se otac neće promijeniti, ni sutra... a najvjerojatnije ni do kraja života. I ta neka iščašena ljubav oca i sina, naposlijetku živi i potvrđuje se.

Ova lekcija života, lekcija je koju najbolje može dati vrstan pisac, nastavnik i roditelj. Život ne treba biti sretan, život je tužan, mi smo većinom nesretni ljudi, ali i ta nesreća stvara auru čiste dobrote, uvažavanja, ljepote i zatečenosti tugom koju rješavamo uključenošću, a ne ignoriranjem. Na to zaboravljamo onda kada mislimo kako ćemo zaključavanjem vrata riješiti problem sigurnosti, ili kada smatramo kako ćemo dijete pripremiti za život pričajući mu priče gdje nakon sretnog kraja nema završetka u ovozemaljskoj smrti.