IAKO je Bablje ljeto nakon dugogodišnje tradicije Državne smotre svirača na tamburi samici (ove godine se obilježava 27. smotra) i, napokon, uz Smotru, postao prepoznatljiv festival/događaj općine Donji Andrijevci u okviru kojeg se događaju zanimljive radionice, predstave, izložbe te drugi zanimljivi sadržaji i zato se čini kako je svake godine sve izazovniji kako za sve uključene u pripremu i organizaciju, tako i za publiku i aktere događaja, pratitelje..., ove godine bih izdvojila dva lica u velikom mnoštvu ljudi zaslužnih za svaki pojedini segment manifestacije koja je još u tijeku.

Poznavajući ih odmalena, družeći se s njima, iako su nas okolnosti u kojima smo se našli znale udaljiti, vidjela sam kako uz poslovnu ili materijalnu satisfakciju, u njima postoji privrženost koja se ne može sakriti a isto tako, sve što čine u okvirima svojih interesa, ima puno dublju i snažniju poruku, čvršću vezu s tradicijom unatoč sveprisutnosti različitih etno brendova danas više no ikada. Već godinama nisam članica KUD-a i ne sudjelujem u organizacijama manifestacija, koncerata i sl., ali svesrdno se trudim pokazati kako ljudi čiji angažman pomaže cijeloj općini može biti atraktivan običnom promatraču čak i ako samo želi doći do nekog općeg zaključka. Do toga općeg zaključka, došli smo u razgovoru jučer načelnik općine Vedran Gavran, pročelnica jedinstvenog upravnog odbora Antonija Aračić Radman i ja.

Riječ je o organizaciji događaja uz pomoć stručnjaka i upornih entuzijasta kao što je primjerice Neno Seletković u svrhu pomicanja ili izazivanja ukusa sumještana i promatrača s maksimom za svakoga ponešto...  I baš zato, zahvaljujući svojim sugovornicima, shvatila sam da izdvajanje dvije osobe neće činiti tekstu, općini ili bilo kome nažao, naprosto zato što su ti ljudi dio ekipe, projekta, ideje, dio Andrijevaca pa čak i dio nove povijesti i/li baštine naše općine. Riječ je o Mladenu Seletkoviću i Mariji Gačić.

Mladen je ove godine, naravno, uz suradnike, prijatelje, organizirao i autor je izložbe  “Lipo i sja se!” - otvorene do kraja festivala, a Marija je pak, između ostalog, organizirala promociju svoje prve etno-slikovnice “Baka Katica kreatorica”, gdje je autorica stihova, dok je autor nevjerojatno lijepih, nostalgičnih, živih ilustracija Mislav Lešić-Đurakov. Sami po sebi, događaji nekome mogu biti zanimljivi, i to većinom ljubiteljima festivala, običaja, obitelji, prijateljima... a neki se s pravom mogu upitati što se još može reći o baštini a da ne izlazi iz rečenice: mi volimo selo, običaje, čuvari smo baštine... itd - opća mjesta, sve viđeno i tome sl. No, ova dva događaja imaju posebne priče u pozadini, one koje su vidljive u svakom dodiru nošnje, slaganju, detaljima, obiteljskim pričama pa čak i traumama, tugama, borbama.

Gledajući Mladenovu izložbu, sjetila sam se da mi je davno pokazao šokačku sobu prepunu različitih bogatstava. Od svega što je skupljao, Mladen je imao neku priču, skupljao je fotografije kako bi došao do što autentičnijih prikaza Šokaca, Šokica kako bi što bolje vidio frizure, nošnje... arhivirao je sve do čega je mogao doći a sve ne bi li bio što bliži nekom vremenu s nekim drugim pravilima i životom. Uz sve to, radio je i dalje radi, balansirajući između gradskog i seoskog života. Ne skrivajući svoje podrijetlo, govor, jedan je od rijetkih koji govori javno dikcijom Šokca.

Kod njega sve ima dublje značenje, čvršće veze, ustrajnost pa čak i neku dječačku zaigranost. Ako se tome pridoda dobrota, onda nesumnjivo Mladen diše s vremenom starine kroz one mudre riječi baka i djedova. Oni nerijetko neobrazovani, imali su osjećaj mjere, povjerenja u bogomdane sposobnosti kao i u ulogu u obitelji... oslonci, karike bez kojih obiteljski lanac puca... to su bili baš ti djedovi i bake. Nekako uz izložbu, taj osjećaj zaštite, čuvanja, dijeljenja životnog mota: sve ima smisao, dan treba iskoristiti; bake, djedove... ide Marijina slikovnica kao omaž baki, bakama ne-izgubljenog vremena.

Baka iz slikovnice, zapravo Marijina baka, jedan njezin dan, simpatične, pitke, poruke za edukaciju kako djece tako i odraslih, u meni su izazvale osjećaj divljenja jer se netko, napokon usudio učiniti nešto u ime svih tih glasova prošlosti koji ne smiju utihnuti... samo za razliku od mnogih, ovi ljudi su pokazali srčanost do kraja!