- Sjetila se mene moja domovina - reče ganuto gastarbajter Marko, držeći u ruci omotnicu u čijem se gornjem lijevom kutu nalazio grb Republike Hrvatske. Njemu toliko draga šahovnica, ista ona kakvu je, uz raspelo, držao nad vratima u malom dnevnom boravku njihove sobe na periferiji Frankfurta.

Supruga Ivanka upravo je na stol iznijela ručak, a dvoje njihove djece Hrvoje (7) i Katarina (11) već su sjedili sa žlicama u ruci, čekajući da im napuni tanjure.

- Još malo, djeco - reče Marko ponosno pokazujući omotnicu. - Još malo pa se vraćamo u lijepu našu. Danke Deutschland, ali Hrvatska je naša domovina. Tamo smo svoji na svome, tamo pripadamo, ondje su nam korijeni.

- Pusti sada djecu da ručamo, pa ćemo poslije o tome - reče Ivanka stavljajući u svaki tanjur po par frankfurtskih kobasica u već izvađeno grah varivo. - Da zahvalimo Bogu za ovaj obrok, ručamo u miru, pa onda možemo o povratku.

Djeca su mljackala; bucmasti Hrvoje već je močio kruh u čorbasti grah i trpao zalogaje kobasice, a Katarina nešto suzdržanije, ali ipak glasno, srkala varivo iz žlice.

Marko je bio jedan od onih koji su se javili zovu domovine, da se vrate u Hrvatsku. I pokrenu vlastiti posao. A domovina će im pomoći.

Nije to bilo prvi put da je poslušao zov domovine. Kad ga je domovina 1991. pozvala da obuče vojnu odoru i stane na njen branik, javio se među prvima. Tada nije imao ni punih 18. Falila mu dva mjeseca. Ležao je u blatnjavim rovovima sve dok ga nije ranio šrapnel neprijateljske granate, na sreću u debelo meso. Proveo je u bolnici dva tjedna, potom se opet vratio na bojišnicu.

Kad je rat završio, radio je svakakve poslove, negdje godinu, negdje pola, negdje samo nekoliko mjeseci. Kao da je imao peh; čim bi se u nekoj firmi zaposlio već se šuškalo o njenoj propasti: ili bi otišla u stečaj ili nije bilo repromaterijala, ili nisu bili konkurentni na tržištu. Odugovlačio je sa ženidbom, a onda je u 36. godini života napokon našao posao kod gazde, građevinara, koji je radio velike poslove s državom. Plaća nije bila osobita, ali je stizala redovno. Tada je osam godina mlađoj Ivanki, curi iz susjednog sela rekao: ''Ili sad ili nikad. Vrijeme je da se uzmemo, da mi izrodiš djecu, da stvorimo obitelj.''

Pa su se vjenčali, a kad je Ivanka sljedeće godine bila u četvrtom mjesecu trudnoće, Markovog gazdu su uhitili. Muljao je nešto s PDV-om, spominjali su se teški milijuni, gazda je završio u zatvoru, a firma propala.

Marko i Ivanka skupili su nešto odjeće, potpali u kofer i uputili se u Frankfurt. I tako, on već 12 godina radi na baušteli, a supruga sprema sobe po frankfurtskim hotelima. Katarina ide u njemačku školu, Marko će na sreću, kad se vrate u domovinu, ove jeseni krenuti u hrvatsku.

Živjeli su pristojno, nešto se dalo i uštedjeti, pazili su na svaki euro. Ali ipak bili su stranci. Poput Pakistanaca, Sirijaca, Turaka, Nepalaca, čudnih ljudi čudna imena, kako je pjevao Markov omiljeni Miroslav Škoro.

A onda je stigao božji dar. Poklon s neba. Marko je pročitao kako domovina zove svoje sinove i kćeri da se vrate, da pokrenu posao. I nudi im 200.000 kuna. Kad se tome doda i njihova ušteđevina od 50-ak tisuća eura, solidna osnova za pokretanje vlastitog biznisa. Osnivat će malu građevinsku tvrtku, kupiti nužne strojeve… i početi, u svojoj domovini.

Završili su ručak, supruga je maknula tanjure i zdjelu, obrisala stol. Marko se lati omotnice, svečano je otvori i prije nego što pogleda i razmota presavijeni list papira reče:

- Stiglo je napokon, odobrili su nam 200.000 kuna ako se vratimo.

A onda pogleda papir koji je kao i omotnica u gornjem lijevom uglu imao grb Republike Hrvatske. Lice mu promjeni boju, knedla se zaglavila u grlu, ruke počele drhtati.

- Ovo je nesporazum - reče supruzi koja ga je gledala u čudu. Pišu nam iz Ministarstva financija da državi dugujemo 200.000 kuna poreza. Za prihode ostvarene u Njemačkoj.

Marko se maši mobitela i nakon nekoliko minuta čekanja začuje glas iz domovine. Službenica Porezne bila je neumoljiva „Morate to platiti, to je dug domovini“, papagajski  je ponavljala.

- Ali - očajno je govorio Marko - možemo li to nekako prelomiti? Ako meni domovina dâ 200.000 kuna, a ja Poreznoj moram platiti isti iznos, hajde da to nekako prebijemo, pa smo kvit…

Došlo mu je da se rasplače, zaurla, skoči kroz prozor. Glas iz domovine bio je neumoljiv.

- Ne može to tako - rekla je službenica Porezne. - Prvo plati, pa se vrati.