SLAVONSKI BROD - Najčitaniji i najpopularniji brodski kroničar, povjesničar i etnolog, muzejski savjetnik u mirovini, Zvonimir Toldi, prije nekoliko dana primio je nagradu Hrvatskog muzejskog društva za životno djelo zbog trajnog doprinosa muzejskoj struci, a već preko pola stoljeća ne samo da uspješno promovira kulturnu baštinu brodskog Posavlja, nego ju i živi.  Uz iskrene čestitke, razgovarali smo o njegovom dosadašnjem životu i radu, ali i o planovima za budućnost. 

Zvonimir Toldi, iako je u mirovini,ne odustaje od rada. Zdravlje ga dobro služi i sa 75 godina veseli se novim izazovima, a Brođani se zasigurno vesele novim pitkim pričama o možda već zaboravljenim događajima, mjestima, osobenjacima... 

SBplus: Rijetko se događa takva podudarnost ljubavi prema onome što radite, kao da ste predodređeni tome, vjerojatno zbog toga i postižete takve uspjehe?

Zvonimir Toldi: Pošto sam rođen u Babinoj Gredi,  igrao sam se s djecom iz susjedstva, slušao seoske djedove i bake i bio sam s tim pričama jako fasciniran, a i majka mi je usadila ljubav prema pričama i Babinoj Gredi.  Kad sam završio Gimnaziju nagovarali su me da upišem nešto od čega ću moći živjeti pa sam i upisao  stomatologiju. Dobro mi je išlo, ali kad sam počeo raditi praksu i gledati djecu koja su plakala u strahu, znao sam da to ne želim raditi cijeli život. Tada sam upisao etnologiju i povijest na Filozofskom fakultetu. I doista kao da sam bio predodređen. Rođen  sam 18. svibnja, na Međunarodni dan muzeja, i to je bio, kako volim reći, prst Božji, ali je prvo moralo biti jedno iskušenje. 

SBplus: Pokazalo se da je to bio pravi izbor jer uživate u svemu što radite?

Zvonimir Toldi: Uživam cijeli život i još uvijek radim jer to jako volim. Nikada nisam imao potrebe ni za jedan hobi. Nisam igrao šah, pecao, skupljao marke...jer me moj posao ispunjavao 24 sata i ništa mi drugo nije trebalo...Presretan sam sa svojim životom i poslom. Prošao mi je u smijehu, pjesmi, igri, a to još i volim jer sam slovio kao prvo grlo Muzejskog društva Slavonije i Baranje.

SBplus: Do sada ste objavili petnaest knjiga u kojima ste saželi svoja etnološka istraživanja. One nose suštinu duše stanovnika slavonskog sela, ali i Slavonskog Broda, ispričane kroz zafrkanciju i humor.

Zvonimir Toldi: Uvijek sam gledao da ih napišem na popularan način tako da bude razumljivo i prihvatljivo najobičnijem čovjeku, a opet gledao sam da u svaku priču unesem etnološke i povijesne podatke tako da bude zanimljivo i istraživačima.

SBplus: I nije to uvijek bilo lako, što vam je bilo najzanimljivije dok ste prikupljali materijal?

Zvonimir Toldi: Kad sam se zaposlio  koncem 60-tih godina nije bilo autobusnih linija pa sam  primjerice išao vlakom do Sibinja i onda pješke preko  Završja u Čelikoviće. Po tri sata sam se verao po brdima da napravim neku priču. Ili, znao sam otići  biciklom do Stupnika, pa ga  guram preko brda do Lovčića pa opet natrag, a na povratku kupim još nekakva dva stara ćupa za Muzej i vozim ih na "paktregeru" do Broda. Puno sam išao na teren, subotom i nedjeljom mi je to bila uživancija. 

SBplus: Što vam je bilo najdraže?

Zvonimir Toldi: Ne bih mogao izdvojiti. Svaki mi je posao bio jako drag, pogotovo kada sam  na terenu otkrio nešto novo, neku priču, ili dok smo sakupljali ponjave, kada sam otkrio neku novu. A  obilazili smo sva sela, od Lužana do Sikirevaca i Babine Grede. Svi su me ljudi rado prihvaćali. Zvali su me majstore, jer sam dolazio s velikim fotoaparatom i snimao ambare, dvorišta, štagljeve...tako da je iza mene u Muzeju ostalo preko 10 tisuća snimaka.

SBplus: Jeli bilo neugodnih iskustava?

Zvonimir Toldi: Bilo je i  situacija da netko nije bio zainteresiran za razgovor, ali sjećam se jednog neugodnog iskustva kada sam sa Zlatkom Jurkovićem došao u Glogovicu kod jednih domaćina, a oni su  vjerojatno bili na njivi. Kako smo ušli na trijem od nekud se stvorio ljuti pas koji je lajao i režao tako da nismo mogli nazad. U jednom sam trenutku na nekom "plehanom" tanjuru spazio komad krvavice i bacio ju daleko u dvorište, pas je potrčao za njom, a mi brzo van iz dvorišta.

SBplus: Najviše se čitaju, čini se, vaše Brodske priče. Prije par dana izašla je četvrta knjiga koja će uskoro biti promovirana, a gotovo ste pri kraju i pete. Dakle napisali ste već pet stotina priča, od kojih je većina objavljena u tjedniku Posavska Hrvatska. Kako do njih dolazite i kakve zanimljivosti donosi četvrta knjiga?

Zvonimir Toldi: Kad neku priču radim otvaraju mi se slijedeće, saznam neki novi podatak. No ne pravim ih tako da svaka mora biti dovršena do slijedećeg petka, neke radim i po dvije tri godine dok ne prikupim potrebne materijale.

Uvijek ima zanimljivosti, na primjer o gradonačelniku Dapčeviću, koji je bio  zanimljiv kao vrsni brodski krojač. Sva gospoda su 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća kod njega šila, ako su htjeli biti elegantno odjeveni. Imao je veliku radnju u Širokoj ulici s desetak pomoćnika, a bio je i  zadnji brodski gradonačelnik pred kraj drugog svjetskog rata. Zanimljiva je i priča o obitelji Ručevć. Otac je bio u Ruskom zarobljeništvu nakon 1.Svjetskog rata. Ostao je u Vladivostoku i tamo se oženio Ruskinjom s kojom je došao u Brod. Završio je pravo, zaposlio se u gradskom poglavarstvu, a sin mu je postao poznati arhitekta Pat Ručević koji je projektirao sve zgrade u Brodu 50-tih i 60-tih godina, poput suda, škola, stambenih zgrada...

SBplus: Ima li i onih "sočnih" priča?

Zvonimir Toldi: Ima primjerice o jednoj djevojci koja je pjevala u pjevačkom društvu Davor i zaljubila se  u jednog fratra iz brodskog samostana i on je zbog nje skinuo habit.

Svako vrijeme ima sličnih priča samo ih treba zabilježiti, mada se neke ne mogu još ispričati zbog živih članova obitelji.

SBplus: Za radnog vijeka skupili ste značajnu etnološku zbirku, priredili brojne izložbe, iznjedrili brojne knjige i članke, sudjelovali u mnogim kulturnim događanjima...Od svega toga čime se  najradije bavite?

Zvonimir Toldi: Proteklih 10 godina otkako sam u mirovini najveća su mi preokupacija bile upravo te priče. No najnovija su mi preokupacija vrckasti igrokazi koje pišem, a tri će 14. studenog u Gradskoj knjižnici predstaviti glumice Matinih kripoštola. S jednim igrokazom, "Kad se Bara udavala", već cijelu godinu idemo po smotrama. Riječ je dobrodržećoj udovici "i sprida i straga" koja bi se ponovo udala. Drugi igrokaz je o baki koja se spremala spavati i "još je tribila buve u krilcima" kad ju je nešta uplašilo. To možda dolazi moj pokojni Fila da pita za grijehe, a ja sam mu jako čestita bila, samo tri puta sam ga prevarila...Treći je  monolog o Šokici, koja se presvukla u gospoju, a svekar i svekrva je zovu "gologuza šišulja" što je i naziv igrokaza.

Sve su to priče iz stvarnog života koje sam nekada čuo, a do sada sam ih napisao devet. 

I sve to usrećuje autora, ljude koji glume i one koji čitaju. Prije 15 godina, na promociji knjige, Toldi je izjavio "dok bude bilo Brođana bit će i brodskih priča", a vjerujem da mnogi misle kako će brodskih priča biti dok bude Zvonimira Toldija, najčitanijeg brodskog kroničara, koji svoju najnoviju nagradu pripisuje i kolegama iz Muzeja Brodskog Posavlja, gdje je proveo 42 godine, s kojima je dobro surađivao i koji su iz raznih struka širili njegovo znanje.

Ne odustaje od rada, zdravlje ga dobro služi i sa 75 godina veseli se novim izazovima, a Brođani se zasigurno vesele novim pitkim pričama o možda već zaboravljenim događajima, mjestima, osobenjacima...