Kao što je najavljeno, donosimo drugi nastavak znanstvenog rada ''Brodski list i svijet 1947.-1949.'' autora Mladena Baraća, prof., znanstvenog novaka Hrvatskog instituta za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda. (SBplus.hr)

Rad analizira tekstove vanjskopolitičke rubrike slavonskobrodskog tjednika Brodski list u razdoblju 1947.–1949., u kontekstu početne etape hladnoratovskog sukoba, koji su predvodile svjetske supersile Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez. Uz ovu analizu, rad rekonstruira propagandni rad tadašnjeg novinstva, čiji je vjerodostojan primjer i pisanje Brodskog lista, koji se nalazio pod okriljem slavonskobrodske gradske organizacije Narodne fronte.

Uzroci hladnog rata između dva bloka okupljena oko SSSR-a i SAD

Hladnoratovski sukob dvaju vojno-političkih blokova, koje su predvodili SSSR i SAD, trajno se odrazio na čitav svijet, a posebice, na politički podijeljen, europski kontinent. Hladni rat uzrokovala je, prema istraživaču D. Painteru, vanjska politika SAD-a i SSSR-a u "interakciji s kaotičnim i fluidnim stanjem u međunarodnim odnosima nakon završetka Drugog svjetskog rata” u razdoblju od 1945. do 1950., koje se uzima kao početna etapa sukoba. SAD je, nakon završetka rata, zauzeo mjesto vodeće svjetske supersile, jer su njihovi dotadašnji suparnici (Njemačka, Japan) bili poraženi, a saveznici (Velika Britanija, Francuska, SSSR) iscrpljeni.

Poraz političke desnice u Drugom svjetskom ratu općenito je pogodovao napretku lijevih ideologija, dok se budućnost kapitalističkog društvenog uređenja činila neizvjesnom zbog njegova obrambenog položaja naspram nastupajućeg marksizma.

Utrka u naoružavanju, tehnološki napredak oružja te širenje političkog utjecaja učinili su složenijima ukupne međunarodne odnose. Poraz političke desnice u Drugom svjetskom ratu općenito je pogodovao napretku lijevih ideologija, dok se budućnost kapitalističkog društvenog uređenja činila neizvjesnom zbog njegova obrambenog položaja naspram nastupajućeg marksizma, ali i zbog povezanosti s fašizmom i konzervativizmom, koji su ga dodatno kompromitirali. Borba protiv fašizma, prema shvaćanju pristaša političke ljevice, u hladnoratovskom razdoblju preoblikuje se u borbu protiv, dotada, u mnogim zemljama prisutnog tradicionalnog političkog autoritarizma te rasizma, što, također, nije išlo u prilog političkoj desnici. I gospodarski odnosi u svijetu na početku hladnog rata pogodovali su marksistima.

Ratni uvjeti naviknuli su stanovništvo na veću ulogu države u gospodarstvu, a poslijeratno stanje zahtijevalo je opsežne socijalne i ekonomske reforme jer su društvene i političke razlike bile povećane. Brojne marksističke skupine i pokreti koristili su sovjetski ugled (zasluge u Drugom svjetskom ratu) za jačanje vlastitih pozicija u kaotičnim društveno-političkim i gospodarskim prilikama u matičnim zemljama (Francuska, Italija, Grčka). U istočnoeuropskim zemljama, lokalnim komunističkim partijama na ruku je išla i prisutnost Crvene armije, čije su snage ostale stacionirane u ovim zemljama i nakon završetka Drugog svjetskog rata.

SAD je bio protiv prislinih reparacija od Njemačke u korist SSSR-a

U zemljama Trećeg svijeta sovjetski model gospodarstva i društvenog uređenja obećavao je najbrži put društvene transformacije iz nazadnog agrarnog u razvijeno industrijsko društvo, mobiliziravši na tom putu rudare, industrijske radnike i seljake koji su se politički aktivirali u korist stranaka komunističkog predznaka. Gospodarsko razilaženje između SAD-a i SSSR-a bilo je uvjetovano različitim planovima za budućnost europskog gospodarstva i kontinentalnog političkog uređenja. Pogoršanje odnosa uslijedilo je nakon što se SAD usprotivio sovjetskom zahtjevu prisilne reparacije od poražene Njemačke, u svrhu obnove sovjetskog gospodarstva. SAD je računao da bi takva odluka dovela do nestanka Njemačke kao industrijske zemlje, što bi anuliralo američki plan obnove zapadnoeuropskog gospodarstva s osloncem na snažnoj njemačkoj ekonomiji.

S druge strane, loše gospodarske prilike u zapadnoeuropskim zemljama odgovarale su SSSR-u jer su jačale utjecaj tamošnjih komunističkih partija. Posljedično, Sovjete je odmak od suradnje sa SAD-om 1946. naveo da se orijentiraju na gospodarsko iscrpljivanje istočnoeuropskih zemalja, članica sovjetskog socijalističkog tabora, usprkos tome što su ratom poharani dijelovi istočne Europe bili znatno siromašniji od Njemačke. Staljin je, prema uzoru na dvadesete i tridesete godine 20. st., pokrenuo strogi program ekonomske rekonstrukcije, na teret radništva i seljaštva, zarad podizanja teške industrije.

Loše gospodarske prilike u zapadnoeuropskim zemljama odgovarale su SSSR-u jer su jačale utjecaj tamošnjih komunističkih partija.

Ipak, američka politika je bila svjesna kako je SSSR preslab za rat, pa je nastojala otkloniti komunistički utjecaj u društveno i gospodarski uveliko potresenim zemljama poput Francuske, Njemačke, Italije, zatim, građanskim ratovima opterećenima Grčkoj i Kini te paralelno s time kontrolirati procese dekolonizacije i rastuće nacionalizme u zemljama Trećeg svijeta. Pri tome je američki stav bio tvrdokoran, jer je držao kako bi sve komunističke partije, bez obzira na način ili mjesto dolaska na vlast, vodile prosovjetsku politiku, zbog čega je SAD prema navedenima zauzeo neprijateljski stav (globalni antikomunizam – politička doktrina američkog predsjednika Trumana iz 1947.).

''Marshallov plan'' u Europi

Osim obnavljanja njemačkog gospodarstva, važan dio američke pomoći zapadnoeuropskim zemljama sastojao se u milijardama dolara vrijednoj američkoj gospodarskoj pomoći, koja je stizala preko Programa europske obnove (European Recovery Program), gospodarskom planu iniciranom u lipnju 1947. od strane američkog ministra vanjskih poslova Georgea C. Marshalla. Oko 90 posto novčanih sredstava iz ovog gospodarskog programa, koji je poslije prema imenu svog inicijatora prozvan Marshallov plan, sačinjavale su donacije što je uvelike pomoglo ovim zemljama u izbjegavanju dodatnog zaduživanja u procesu obnove. Američka pomoć pogodovala je jačanju slobodnog poduzetništva te je izmijenila odnos i položaj zapadnoeuropskih političkih grupacija. Tako je došlo do uspona stranaka političkog centra, primjerice, demokršćana u Zapadnoj Njemačkoj i Italiji ili političkog saveza stranaka centra i desnice sa socijalističkim strankama, čime su opcije komunističkog predznaka marginalizirane (Francuska).

Kako bi otklonile strah kod zapadnoeuropskih država od obnove njemačke moći (uslijed osamostaljenja triju zapadnih okupacijskih zona u Njemačkoj) i potencijalne sovjetske invazije, SAD i Velika Britanija u travnju 1949. osnovali su Sjevernoatlantski savez (North Atlantic Treaty Organization – NATO), s ciljem obrane zapadnoeuropskih država. Dok je Marshallov plan povećao političku podijeljenost europskog kontinenta, osnivanje NATO-a kulminiralo je još većom podjelom i daljnjim rastom animoziteta između političkih blokova. Nakon što je SAD inicirao Marshallov plan, SSSR je zabranio istočnoeuropskim državama korištenje pomoći iz ovog programa, zbog bojazni od gubitka političkog utjecaja u ovim zemljama.

Informbiro - sovjetski odgovor na osnivanje NATO-a

Kao protumjeru, SSSR je osnovao Komunistički informacijski biro (Kominform ili Informbiro), koji je imao zadaću koordiniranja političke suradnje između komunističkih zemalja istočne Europe i SSSR-a. Nadalje, Sovjeti su glede pospješivanja gospodarske suradnje inicirali niz trgovinskih sporazuma u istočnoj Europi, poznatijih kao Plan Molotova, koje je 1949. zamijenilo Vijeće za uzajamnu ekonomsku pomoć (Sovjet ekonomičeskoj vzajmopomošći – SEV ili Komekon). Kao zadnji čin utvrđivanja u istočnoj Europi, SSSR je podržao lokalne komuniste u okončavanju "demokratskih epizoda” u Mađarskoj (1945.–1947.) i Čehoslovačkoj (1945.–1948.) te je jačao proces staljinizacije zemalja istočnoeuropskog lagera (kolektivizacija poljoprivrede, jačanje teške industrije na štetu standarda građana i gušenje građanskih sloboda). Ovi potezi učvrstili su sovjetsku kontrolu nad istočnoeuropskim zemljama, koju je narušio tek sukob Staljina i Josipa Broza Tita 1948.

Interes SAD-a u Aziji usredotočio se ponajprije u Japanu, jedinoj predratnoj azijskoj industrijskoj sili. U okupiranom Japanu Amerikanci su proveli demokratizaciju (proširenje biračkih i radničkih prava), demilitarizaciju i dekoncentraciju gospodarske moći (razbijanje financijskih i industrijskih konglomerata). Ishod građanskog rata u Kini onemogućio je SAD u stvaranju još jednog regionalnog saveznika, a pogoršavanje odnosa sa SSSR-om navelo je Amerikance da, tijekom 1947. i 1948. godine, svoje djelovanje usredotoče na gospodarsku i političku stabilizaciju Japana, pri čemu su rehabilitirane starije upravljačke elite, pa je sveobuhvatna reforma japanskog društva zaustavljena.

S ciljem kontroliranja svjetske trgovine (posebice važnog tržišta i radne snage Trećeg svijeta), SAD je bio protivnik dekolonizacije koju je doživljavao kao nestabilan i radikalan proces koji ide u korist SSSR-a.

Politika SAD-a i SSSR-a prema zemljama Trećeg svijeta

S ciljem kontroliranja svjetske trgovine (posebice važnog tržišta i radne snage Trećeg svijeta), SAD je bio protivnik dekolonizacije koju je doživljavao kao nestabilan i radikalan proces koji ide u korist SSSR-a. No, globalnu dekolonizaciju bilo je nemoguće zaustaviti, pa se stoga SAD okrenuo suradnji s europskim kolonijalnim silama u namjeri instaliranja prozapadno orijentiranih vlada u bivšim kolonijama. Ipak, neke kolonijalne države, poput Francuske i Nizozemske, vojnim su se putem oduprle osamostaljivanju svojih kolonija, gdje su Vijetnam i Indonezija postali najveća žarišna područja, budući da su za Drugog svjetskog rata u ovim zemljama postojali jaki nacionalni pokreti za oslobođenje i nezavisnost.

Daljnjim razvojem dekolonizacije, Amerikanci su počeli, donekle, blagonaklono gledati na ovaj proces, jer su u raspadajućem kolonijalnom carstvu europskih sila vidjeli priliku za širenje američkih ideja o političkim i ekonomskim slobodama na novim prostorima, a nekadašnjim kolonijalnim silama omogućili temeljitu preorijentaciju za obranu od komunizma i provedbu prijeko potrebnih unutrašnjih reformi.

Glede građanskog rata u Kini, nakon poraza Čang Kaj Šekovih nacionalističkih snaga i njihove evakuacije na otok Tajvan, SAD se našao u dilemi koliko dalje podržati Čang Kaj Šeka i time se dodatno uplesti u kineski građanski rat. Također, pobjeda kineskih komunista stigla je u vrijeme kada je gospodarska obnova u zapadnoj Europi i Japanu počela posustajati, a i SAD je doživio svoj prvi poslijeratni gospodarski pad. Istodobno, SSSR je uspješno testirao prvu atomsku bombu, koja je dovela do nove raspodjele ravnoteže između ovih supersila.

Sutra donosimo treći nastavak pod nazivom SSSR–od posvemašnjeg uzora do početka odmaka (I).