ŠTRAJK u školstvu koji još uvijek traje rezultirao je povećanjem plaće za sve koji plaću primaju iz državnog proračuna, a njih je oko 250 tisuća. Uvijek kada se približava kraj mandata neke vlade raste pritisak na povećanje plaća u javnom sektoru. Zahtjevima se redovito udovoljava, a troškovi javnog sektora nekontrolirano rastu.

U toj igri pravo glasa nema jedino privatni sektor, koji u konačnici sve to i financira, pa se postavlja pitanje je li moguće organizirati štrajk privatnog sektora, kako bi se i on izborio za svoje interese, piše Index.

Kako bi mogao izgledati štrajk privatnog sektora?

Kako bi taj štrajk mogao izgledati? Vjerojatno tako da privatni sektor prestane uplaćivati poreze na određeno vrijeme. Primjera radi, predviđeni prihodi od poreza za ovu godinu iznose oko 80 milijardi kuna, što je 6,7 milijardi mjesečno. Da taj novac na određeno vrijeme prestane stizati u proračun, vlada i javni sektor vrlo brzo bi shvatili tko ih zapravo financira.

A što bi mogli biti zahtjevi? Pa, prije svega porezno rasterećenje i smanjenje troškova javnog sektora, iako se vlada hvali da su njezine porezne izmjene od 2016. godine do sada donijele uštede od oko devet milijardi kuna. No ako se pogledaju porezni prihodi i udio poreza u bruto društvenom proizvodu, nikakvo rasterećenje ne postoji.

Prihodi središnje države od poreza prošle su godine iznosili 22 posto BDP-a. Godinu dana ranije bili su na razini od 21,6 posto BDP-a, a godinu prije toga, 2016., bili su 21,3 posto BDP-a. To znači da čak i u odnosu na veličinu ekonomije porezni prihodi rastu. Također, tu je i reforma javnog sektora koji zapošljava oko 250 tisuća ljudi, a koja bi uključivala otpuštanje zaposlenih na izmišljenim poslovima i sustav pravednog nagrađivanja. Time bi se oslobodio prostor za veliko povećanje plaće onima koji su deficitarni ili imaju dobre rezultate, kao i za otkaze onima koji ne rade ništa.