ŽIVJETI u Slavoniji je lijepo. Raditi također. Problem nastaje kada je 'rad' doveden u kategoriju nečeg veličanstvenog, povlaštenog, čak dolazimo do forme određenog statusa u društvu ako u Slavoniji imaš donekle zanimljiv posao i ako pri tome pristojno zarađuješ. Jedno od pitanja koje se nerijetko može na ulici čuti jest: 'A gdje radiš?', gdje se prilikom takve protokolarne retorike govornik i sugovornik izmjenjuju u naletima crvenila, bijesa i opće nemoći.

Pa upravo je ta opća nemoć ono što je najgore u današnjoj Slavoniji, akumulirani bijes koji nikako da izbije na površinu, koji nikako da izađe iz smrdljive bare već i dalje roni izlazeći iz vode tek toliko da skupi zraka, tek toliko da preživi pa se onda opet spusti dolje u vodu, mlateći rukama i proklinjući istu.

Nedavno su izašli podatci kako je u razdoblju od 2011. do 2017. godine iz Slavonije emigriralo 150 tisuća ljudi. Upotrijebivši termin 'emigrirati' jasno je dano do znanja kako jedan prosječni Slavonac nije ni u kakvom boljem položaju od prosječnog ekonomskog migranta iz recimo Maroka, Bangladeša ili ostalih ne ratom zahvaćenih zemalja. Pomisao kako bi jednog Hrvata stavili u red s jednim Marokancem možda nekim ljudima izaziva podsmijeh, možda takvom određenome usporedbom čak i vrijeđa, međutim, istina je kako u ovom trenutku vrlo vjerojatno ne postoji zemlja, koja je pritom članica EU, čiji stanovnici masovno odlaze; posebno iz jednog dijela države, a najviše zbog ekonomskih prilika odnosno neprilika.

Oni koji još uvijek žive u Slavoniji morali bi osjećati taj obruč koji se steže, čudan limb gdje svakodnevno njihovi sugrađani odlaze iz te iste zemlje, a ostatak koji uredno radi i živi, ponekad više, a ponekad manje zabrinuto komentira kako 'ima sve manje djece u školama'.

Tema odlaska ljudi, pogotovo onih mladih iz države, toliko je puta ponavljana preko javnih servisa, medija, društvenih mreža, političkih govora, pukog politikantstva, neobaveznih kava, obveznih vijesti, upozorenja demografa i svih onih koji vole to spominjati, da je sada pitanje koja je iduća forma ponavljanja tog problema. Nužnost ponavljanja da mladi odlaze iz Hrvatske postala je svojevrsna travestija koja odlazi u kategorije onih ponavljanja kako je općenito stanje u državi neodrživo i nenormalno. Ljudi osjećaju potrebu ponavljati kako se stvari moraju promijeniti često navodeći primjere iz osobnog života o prijateljima, obitelji, rodbini koja je otišla u Irsku, Njemačku ili neku drugu državu.

Političari su posebna sorta onih koji te podatke koriste za predizborne motive ili za općenite napade u Saboru pokušavajući šokirati novim podatcima, predviđanjima, možebitnoj pustoši za 50-ak godina. No, od njih se to i naviklo i kako nije moguće problem riješiti preko noći ti preko noći naviknuti njihovim obećanjima  dolazimo do onoga što je glavno - nemogućnosti promjene stanja u Slavoniji baš zbog tih silnih odlazaka.

Drugim riječima, kako popraviti stanje u Slavoniji bez ljudi kada su ti ljudi potrebni da bi se stanje promijenilo? Retrogradno djelovanje u kontekstu vraćanja ljudi s 'odbjeglog područja' je naravno utopija s obzirom na to da je za takav pristup potreban motiv vraćanja, a taj motiv je čisto gospodarstvo.

Nažalost, ljudi su u Slavoniji apsolutno ubijeni. Ne zbog neimaštine, nikakve poljoprivrede, nepostojeće industrije već zbog ubijenosti duha i motiva. Čovjek bez motiva je čovjek bez želja, a u ovom slučaju mladi ljudi nemaju želju živjeti u ovoj zemlji. A najgore od svega je osjećaj da ne postoji mogućnost da se u doba tehnologije, lakšeg povezivanja, stvori određeni nezavisni krug mladih koji bi pokrenuli fizičke prosvjede - u prijevodu fizički izlazak na ulice, sve u svrhu izražavanja nezadovoljstva, pokretanja stvari, pokretanja bilo čega osim usnica koje potvrđuju kako posla nema. U zadnjih nekoliko mjeseci ljudi izlaze na ulice zbog: Prava žene na pobačaj djeteta potom hodanja protiv tog prava, a javila se i inicijativa '67 je previše' koja je skupila oko šesto tisuća potpisa u želji da se rad ne produži do 67 godine života.

Oni koji još uvijek žive u Slavoniji morali bi osjećati taj obruč koji se steže, čudan limb gdje svakodnevno njihovi sugrađani odlaze iz te iste zemlje, a ostatak koji uredno radi i živi, ponekad više, a ponekad manje zabrinuto komentira kako 'ima sve manje djece u školama'.

Problem postojanja je problem nemogućnosti djelovanja. Ta nemogućnost stvorena je mješavinom mentaliteta, rata, privatizacijama i svega onoga što jedna država ne može pobijediti u kratkoj nezavisnosti.

U Hrvatskoj je najteže biti društveno aktivan, a ako imaš takve afinitete, nerijetko se dogodi da sve ostane na blijedom pokušaju, ismijavanju nihilističke mem kulture i odlasku u podobnost određene stranke.

Ispada da se jedino možemo tužiti, pričati o problemu, pisati o njemu pa se nadati kako će netko probuditi nekoga, tko će probuditi sve nas prije nego što ode onaj zadnji koji će ugasiti svjetlo.