Na svom putu, Telegramova novinarska ekipa, uz novinara Dragu Hedla, približava se kraju svojih reportaža iz pustih slavonskih sela.
VUKOVAR - Nakon tri objave iz serijala „Slavonija“, Telegramov novinar, Drago Hedl, ovaj put je svoju 'avanturu' nastavio putujući kroz najistočniju hrvatsku županiju - Vukovarsko-srijemsku.
Na cesti krpa na zakrpi, od milja je, zbog različitih boja asfalta, zovu Pedeset nijansi sive. Vodi od Vukovara do Tovarnika, prema granici sa Srbijom. Drugi smo dan na putu na kojem ćemo prevaliti više od 800 kilometara u svih pet slavonskih županija. Od Iloka na sjeveru, do rječice Ilove koja se smatra zapadnom granicom Slavonije. - piše Hedl za Telegram.
Prolazimo kroz najistočniju hrvatsku županiju, Vukovarsko-srijemsku, iz koje je, tijekom jednog desetljeća, otišlo 38.408 stanovnika, čak 20,28 posto. Svaki peti. Izraženo u postotcima, najviše u Hrvatskoj. A koliko je to ljudi bit će jasnije kad zbrojite današnje stanovnike najvećeg grada u toj županiji, Vinkovaca, i dodate još dva, Ilok i Otok. Toliko ih je otišlo; zbrojena populacija cijela tri grada od pet koliko ih u županiji ima.
Kuće koje bi mogli biti dragulji arhitekture
Zaustavljamo se u Sotinu. Desetak kilometara od Vukovara uvjeravamo se kako je točna ona: što istočnije, to žalosnije. U Srbiji to kažu: što južnije to tužnije, ali bez obzira na strane svijeta, ta demografska slika dođe nekako na isto.
Kad je početkom 1998. završila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja i prognanici se počeli vraćati, činilo se da će Sotin, povratkom u hrvatski ustavno-pravni povratak živnuti nakon sedam dugih godina okupacije i posvemašnje stagnacije. Ali, nada je bila kratkotrajna. Na prvom poslijeratnom popisu stanovništva 2001. Sotin je imao 969 stanovnika; dvadeset godina kasnije, u slobodnoj Hrvatskoj, gotovo upola manje - 597.
Vidi se to po broju napuštenih kuća, od kojih bi neke, da su održavane i da u njima netko živi, predstavljale male dragulje arhitekture podunavskih Švaba (Donauschwaben), čijih je prepoznatljivih kuća, sada napuštenih i ruševnih, još moguće naći i u Sotinu. Ipak, ni približno toliko poput, recimo, u Šidu ili Apatinu, u Vojvodini, gdje ih je za vrijeme Austro-ugarske diljem Podunavlja bilo nekoliko stotina tisuća.
Podne je prošlo, a selo je uspavano
Ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung, početkom 2017., nedugo nakon što je Vlada premijera Andreja Plenkovića započela Projekt Slavonija Baranja i Srijem, objavio je tekst o rapidnom iseljavanju istoka Hrvatske, upotrijebivši zgodnu usporedbu: dok duž jadranske obale, na kućama uz cestu svako malo piše Zimmer frei, u Slavoniji stoje table koje ne nude smještaj već kuće na prodaju. A te tri riječi, ”kuća na prodaju”, napisao je FAZ, u stvarnosti zapravo znače: otišao sam.
Nikog živog na ulici u Sotinu; prošlo je podne, a selo uspavano. Čak ni pred seoskim dućanom, mjestu gdje se po selima obično skupljaju lokalni alkosi pa, sjedeći na plastičnim gajbama, iz boce potežu pivo ili iz ”unučića” žestice, nema nikog.
U kafiću Gondola, s lijeve strane ceste, kad idete prema Tovarniku sjedi tek jedna osoba. Nije osobito razgovorljiva. Na pročelju zgrade kafića tabla na kojoj piše Bike & Bed pa pitamo konobara ima li gostiju, a on sliježe ramenima. ”Morate to pitati gazdu”, veli.
Što su sve doznali u avanturi Vukovarsko-srijemskom županijom, moguće je u cijelosti pročitati ovdje.
