MINISTARSTVO unutarnjih poslova navodi da strancem smatra svaku osobu koja nije hrvatski državljanin, odnosno nema hrvatsko državljanstvo, a uvjeti za boravak i rad državljana trećih zemalja u RH uređeni su odredbama Zakona o strancima. Ispiti provjere poznavanja hrvatskog jezika kao drugog i stranog namijenjeni su kandidatima kojima je potrebna potvrda o poznavanju hrvatskoga jezika kao uvjet za stjecanje dozvole stalnog boravka, državljanstva te ostale potrebe regulirane Zakonom o strancima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, stranac koji je samostalnim popunjavanjem upitnika iz stavka 2. Zakona o strancima dokazao poznavanje hrvatske kulture i društvenog uređenja Republike Hrvatske ne mora polagati ispit iz hrvatskog jezika i latiničnog pisma.

Sad kad smo utvrdili gradivo, odnosno istaknuli tko zakonski pripada skupini stranaca u Republici Hrvatskoj, prisjetimo se istraživanja koje je Globus proveo među studentima raznih zagrebačkih fakulteta 2019. godine, a koji su jasno pokazali apsurd trenutne teme – samo 22% ispitanih doista bi položilo ispit koji se bazira na poznavanju kulture njihove matične zemlje i društvenog uređenja države u kojoj su državljanstvo stekli rođenjem – međutim, to nije sve. Podatak da je tek 40 posto ispitanih znalo da o udruživanju Hrvatske u saveze s drugim državama odlučuju građani putem referenduma izuzetno je poražavajuć. Jedan od izvornih oblika ustavne demokracije, obični potpis na referendumu, očito nije zastupljena tema među mladima – osobito ako uzmemo u obzir da nisu bili toliko mali u vrijeme održavanja referenduma uoči ulaska u EU. Tko zna kakvi bi tek rezultati bili kad bismo ušli u dubinu pitanja o postotku izlaznosti mladih na izbore.

U sklopu teme, izvor poznat redakciji požalio se jer je porijeklom iz susjedne BiH, a u dugogodišnjoj je izvanbračnoj zajednici s Hrvaticom te s njom ima četvero djece. Osim toga, svi skupa žive u Hrvatskoj gdje su mu djeca i odrastala. Međutim, on u to vrijeme (prošlo je desetak godina) nije imao neprekidni boravak od sveukupno osam godina u Hrvatskoj (što je prije bilo propisano odredbama Zakona o strancima, a sad je promijenjeno u pet godina) pošto je određene vremenske periode skrbio i za roditelje u BiH, što znači da je izbivao iz Hrvatske. Kako bi ostvario državljanstvo, obitelj, duga povijest i ljubav između njega i Hrvatske nisu bile ni približno dovoljne – naravno, morao je polagati već spomenute ispite iz hrvatskog jezika i latiničnog pisma, te poznavanja hrvatske kulture i društvenog uređenja. Jedna od fascinantnijih činjenica je da je spomenuti čovjek po zanimanju fasader. Osim što je u to vrijeme bio zaposlen u Republici Hrvatskoj i izvodio fasaderske radove diljem našeg primorja za jednu firmu, olako mu je tijekom večeri javljeno da sutradan ujutro mora biti u Zagrebu, a trenutna lokacija u tom trenutku bila mu je Zadar. Sad se cijene jezičnih ispita za strance kreću već od 200 eura pa nadalje, dok su u to vrijeme kompletni jezično-kulturno ispiti koštali oko vrtoglavih 5 tisuća kuna koji idu iz džepa stranca koji ih polaže.

Javna je tajna da svaka država ljubomorno čuva pravo na određivanje toga tko spada među njene državljane, a tko ne. Međutim, čini se da se kod nas često izjednačavaju stvari koje nisu uopće usporedive, što se slobodno može nazvati šarlatanskom igrom ljudskim životima. Kako je moguće da se državljani trećih zemalja koji nemaju nikakve sličnosti s Hrvatima u vidu kulture i jezika, mogu svrstati u istu skupinu kao Bosanci – susjedi čiji jezik sadrži minimalna odstupanja pošto spada u skupinu južnoslavenskih jezika s novoštokavskom osnovicom jednako kao naš, crnogorski i srpski. Povijest ratovanja učinila je dovoljno podjele među nekima od nas, ali zanijekati da južnoslavenski jezici ne potječu iz iste bazne skupine u krajnjem je slučaju paradoksalno. Potrebno je istaknuti da isticanje navedenih zakonskih besmislica ne proizlazi iz bilo koje vrste diskriminacije – bilo nacionalne, vjerske ili rasne. Svjesni smo da je emigracija Hrvata u ostale zemlje EU sa sobom donijela značajan utjecaj na tržište rada i migraciju visokog postotka državljana trećih zemalja od kojih su najčešće spomenute zemlje Nepal, Filipini, Turska i Indija. Na temelju svega napisanog, postavlja se pitanje - prema kojoj logici u istoj prostoriji sjede Nepalac i Bosanac dok polažu spomenute vrste ispita, osobito kad ih čak niti mladi Hrvati najčešće ne bi uspješno riješili? Zvuči kao početak vica, ali onog na koji će se rijetko tko nasmijati.

Možda će državljanin BiH početi fluentno pričati hrvatski jezik u govoru nakon položenih ispita. Jedini ironičniji ishod svega napisanog bio bi da susjed Bosanac mora donijeti odluku o korištenju kajkavskog, štokavskog ili čakavskog dijalekta jer, eto, očito je tako nešto vrlo jednostavno usvojiti. Jesmo li spremni u granicama realnosti procijeniti koliko zapravo Hrvata ne poznaje povijest svoje zemlje te nije u mogućnosti reći drugima povijesne osnove o Kralju Tomislavu (koji zauzima dio pitanja u ispitu hrvatske kulture za strance)? Prema svemu sudeći, tanka je granica između idelogije i ekstremizma – recimo nacizma, pošto oboje rezolutno povlače da imaju nešto urođeno ili kako bi ljudi rekli 'Bogom dano', što nijedna druga rasa i narod nemaju. Mnoštvo Hrvata samouvjerena je što se tiče pomaka RH na Europskoj skali boljeg standarda i samim tim kvalitetnije budućnosti, ali čini se da bi za ispravan korak naprijed prvenstveno trebalo poraditi na apsurdnim zakonima i određenim mentalnim sklopovima.