I tako prođoše mjeseci, a
veličanstveni Tajp ne napisa niti riječi o pizdarijama Jovana
Stanisavljevića-Čaruge, slavonskog pljačkaša, tješitelja finih damica, snašica
i birtašica…Čekajući do kasnih noćnih sati da iz Tajpove tipkovnice poteče nova
priča, odjednom mi se ukaza dr. Mijo Pišl iz Donjih Andrijevaca.
Tako je Mužević počeo priču na svom blogu 'Divan skitnje' u četvrtak,16. kolovoza 2007., a mi prenosimo danas - povodom andrijevačke
promocoje knjige Dr. MIjo Pišl.
- Što je gulanferu?
Nemaš pametnijeg posla već čekaš 'ajduke i probisvijete.
Protrljao sam oči uvjeren da sanjama. No, stari
doktor je još uvijek stajao iznad mene pažljivo me motreći. Na sitnom, od
starosti pogrbljenom stasu, isticao se orlovski nos i prodorne oči koje su
poput skalpela secirale mozak. Režanj po režanj. Šutio sam bojeći se bilo što
reći.
- Znaš li ti da me je taj mangup, a i ti nisi ništa
bolji, dvije godine vukao za nos?
- Tko? - jedva sam izustio.
- Ne pravi se blesav. Čaruga, a tko drugi.
Predao sam se jer starog doktora nisam mogao
blefirati. Bio mi je u mozgu. Čitao me. Samo, nije mi bilo jasno što radi u
mojoj sobi jer je od našeg posljednjeg viđenja prošlo 27 godina. Tada je već
imao 80 godina. Znači, sada je dr. Pišlu 107 godina!
- Misliš da sam duh? Ma daj, tko još vjeruje u
duhove. Ljudi ne umiru, oni samo odlaze i vraćaju se.
Nisam imao volje niti hrabrosti za daljnji
razgovor. Šutio sam, krijući pogled.
Vrbanjac po rođenju (1893.), Bečlija po
školovanju, dr. Pišl prvu liječničku ordinaciju dobio je 1921. godine u Donjim
Andrijevcima, kotar Brod na Savi, u zgradi bivše marijaterezijanske
pastuharnice i nije mu bila ništa neobično što su ga seljaci oslovljavali sa
"gospodin veterinar". Liječio je sve i svakoga, od đakovačkog,
brodskog i bosanskobrodskog atara. Po ljepljivom, žitkom, slavonskom blatu,
prašnjavom putu, pješice, gazeći vinogradima, šumama, po kiši i snijegu - bez
radnog vremena i bodova.
- E, pa slušaj - reče doktor. - Davne 1923. u Donje
Andrijevce je stigao mladi, kicoški odjeven momak, predstavljajući se kao Nikola Drezgić, liferant mesa 17. pješadijskog puka Vojvoda Mišić. Nitko u tom
pristojnom mladiću, podrezanih brkova, prijatelja oficira i seoskih žandara
nije prepoznao Jovana Stanisavljevića, zloglasnog "Čarugu", hajduka i
odmetnika čija je glava bila "teška" 120 tisuća dinara. Bezbrižno se
šetao Andrijevcima, galantno čašćavao žandare i seoske gazde, a po noći
nemilice povaljivao dobro uščuvane udovice i dokone gospođe prezaposlenih
trgovaca i seoskih gazda. No, ni one nisu bile baš tako naivne i bespomoćne jer
se Čaruga, nakon izvjesna vremena, pojavio kod mene tražeći da ga izliječim od
sifilisa. Ubrzo je postao i redovan gost i razgovor s njim, moram priznati, bio
je ugodan. Pričali smo o svemu i svačemu i, naravno, glavna tema bio je Čaruga
i "Kolo gorskih tića" na čiji se sam spomen imena ljudima ledila krv
u žilama. Kao ni većina Andrijevčana, nisam niti slutio da je pristojni
liferant 17. pješadijskog puka, uvaženi Nikola Drezgić, bradom i brkovima
strašni Čaruga.
- A plašiš li se ti doktore, Čaruge i njegove družine
dok noću obilaziš pacijente - iznenada upita Čaruga dok smo kartali u mojoj
sobi.
Ne. Ne bojim, a i uz sebe imam pištolj - odgovorio
sam i Drezigiću, tj. Čarugi, pokazao mali salonski pištoljčić.
- Izvini doktore, ali takve pištolje Čaruga jede
za doručak - kroz smijeh mi je odgovorio Drezgić (Čaruga) razgledavajući
pištoljčić. Potom se maši za pojas i izvuče svoj vojnički pištolj i pruži mi ga.
- Evo ti dragi doktore 'va gevera, nek ti se nađe -
reče Jovo Stanisavljević pružajući mi preko stola pištolj.
- Gos'n Drezgiću, pa što će meni pištolj? On je za
žandare, vojnike i hajduke.
- E, upravo ti ga doktore zbog njih i dajem. Ti iz
ovih marijaterezijanskih štala pretvoritih u donjoandrijevačku ambulantu skoro
svake noći po snigu i suncu, po danu i noći hodiš bolesnicima. Može te neko
presrist. A gevera te može obranit - prošapta Jovo prstom mašući prstom kao da
želi naglasiti svaku riječ.
- Što ću ja ako mog doktora napadne Čaruga, tko će
mene izličit od sifilisa?
Bečki student, sada skrit u slavonskom blatu i
vukojebini, daleko od bečkog sjaja, umjesto gospode i njihovih nagizdanih dama,
sada za pacijente ima slavonskog seljaka u genima dotučenog jebenim ratovima,
silnim vojskama od kojih niti jedna nije bila njegova - zbunjeno je gledao
Čarugu, a potom pruži ruku i prihvati pruženi pištolj.
- Dobro - prošaptao sam, a dah mi zalejuja titravo
svjetlo svijeće koja je škiljavo osvjetljavalo knjige u maloj prostoriji koja
mi je bila i knjižnica i blagovaonica i čekaonica.
- A, kažete da bi me hajduk Čaruga mogao napasti?
Pa, dobro gospodine Drezgiću, vi kao vojni liferant mesa sigurno to bolje
znate. Puno putujete i puno čujete - rekoh nevoljko prihvaćajući pištolj.
I tako sam ja hodio i brodio po suncu i pljusku,
po danu i mraku noseći taj pištolj sa sobom iako ga, ruku na srce, ne bih znao
ni upotrijebiti. Bio sam uvjeren da me on čuva od Čaruge i njegove družine. To
je u jednu ruku bilo i točno jer sam bio pod Čaruginom zaštitom, a da toga
nisam bio ni svjestan.
Kada je, nakon izvjesna vremena, Čaruga prepoznat u
Vinkovcima i uhvaćen, tek tada sam prepoznao "kućnog prijatelja" N.
Drezgića. Na suočenju u Osijeku, kada je bilo jasno da dželatu i omči ne može
umaći, Jovo je zatražio da mu pomognem i falsificiram liječničke nalaze. Naime,
još u Donjim Andrijevcima sam Čarugi izvadio krv (zbog sifilisa), ali su nalazi
bili u Zagrebu odakle su izravno dostavljeni u Osijek. Na Čaruginu nesreću - bili su pozitivni i 27. veljače 1925. omča je zategnuta.
Slušao sam doktorov meki, umirujući, glas
zatvorenih očiju. Odjednom je zamukao. Pričekao sam još nekoliko trenutaka i
otvorio oči ali pored mene nije bilo nikoga. Samo se sunčeva svijetlost lagano
probijala kroz zavjese i ranojutarnju tišinu.
