Što bih u životu učinila drugačije? Provela bih više vremena sa svojom djecom dok su bili mali. To vrijeme se ne vraća i kada prođe nemaš ga više. I bila bih blaža, nježnija prema ljudima oko sebe. Previše mi svi znače a nisam to dovoljno pokazala
SLAVONSKI BROD - Liječnici koje u bolnici ne srećemo baš puno, a o kojima u gotovo najvećoj mjeri ovise naši životi tijekom i poslije operativnih zahvata – svakako su anesteziolozi. Dr. Blanka Sabolić Körmendy, jedna je od njih, kao dio tima anesteziloga brodske bolnice, koja sada, nakon četiri desetljeća predanog rada, odlazi u zasluženu mirovinu. Zbog napornog i stresnog posla koji joj je znao uzeti i zadnji atom snage, priznaje kako je "znala biti ogorčena na tko zna što sve", ali ni jednog trenutka nije požalila zbog odluke da radi kao liječnik anesteziolog. Odskora je, kako je njezini planinarski prijatelji zovu, pripravnica za mirovinu i na svom je zadnjem (a ne posljednjem) godišnjem odmoru. Iskoristili smo prigodu za razgovor i podsjećanje na početke svakodnevnog suočavanja s teškim odlukama, smrću, spašavanjem života...
"Na sve užase s kojima se sretala u svom poslu, mnogi su znali
komentirati: vi ste se navikli na smrt. Sa
sigurnošću mogu posvjedočiti kako se na to nitko ne privikne. Naučimo se
reagirati prema van, ali suze mlade djevojke koja plače nad umirućim
ocem odjednom izazove nezadržive suze."
Po završetku medicinskog fakulteta, kao mladi liječnik radila je na Hitnoj pomoći. Sa nešto akademskog znanja i bez iskustva to joj je, kaže, bilo zastrašujuće. Učila je u hodu i tada je shvatila da je tim - sve.
"Ljudi oko mene, tehničari i vozači su radili kao stroj i to dobro uhodani. Ja sam sakupljala iskustva i puno učila. Ponekad se sjetim tih iskustava. No nitko me nije mogao pripremiti za traženje unesrećenih po kukuruzištu u tri ujutro. Tako smo primjerice izvlačili Turke čiji se kombi prevrnuo, i shvatili smo da jedan nedostaje. Po blatu smo tražili i našli čovjeka bez svijesti. Ujutro sam osvanula u bolnici blatna i krvava i to po mom novom, od prve plaće kupljenom, kaputu. Opreme nije bilo", prisjeća se liječnica.
Kada se nešto kasnije našla u ambulanti opće prakse shvatila je da ne želi cijeli život raditi taj posao. Odjel anestezije brodske bolnice je tada trebao specijalizante i po preporuci starije kolegice 1980. godine, priključila im se.
"Posao anesteziologa je vrlo često borba za život bolesnika. Napregne te do tvojih maksimalnih granica. Na našem odjelu smo uvijek njegovali timski rad i bezuvjetno pomagali jedni drugima. To je prava dragocjenost jer znaš da nikada nisi sam. Prema gruboj procjeni u svom radnom vijeku učinila sam oko 15000 anestezija. Rad u intenzivnoj, reanimiranja po cijeloj bolnici, rad u ambulanti za liječenje boli… Godinama sam organizirala i vodila edukaciju za liječnike i medicinske tehničare u oživljavanju. Kroz naše tečajeve je prošlo oko 1000 ljudi. To mi je činilo ugodu jer gdje god bih u Hrvatskoj došla netko me poznavao..." nabraja dr. Blanka, kako je najčešće ljudi znaju i zovu.
Posebna priča su pak ratna događanja, o kojima bi se, veli, moglo mnogo pričati i pisati.
"Pred sam početak rata moji prijatelji su me upozoravali da se sprema nešto što ne mogu zamisliti i da trebam otići živjeti van. Moj odgovor je bio: kako mogu otići van, ja, koja sam obučena u spašavanju ljudskih života? Kakva sam osoba ako sada napustim svoj grad i ljude? Već prije početka rata osjećala sam napetost i sama sam bila napeta, svjesna kako bi to bilo da se naš posao pretvori u masovnu nesreću. I dogodilo se. S prvim tromblonskim pucnjem. Našla sam se u ratnom vihoru, zadnjoj situaciji u kojoj bih se našla kao osoba - da sam mogla o tome odlučiti.
Sam ministar Hebrang je objavio kako je bolnica u Brodu kroz sedam ili osam mjeseci opskrbila oko7400 ranjenih. Stizali su nam oni koji su u jutarnjim satima kretali na posao, djeca, civili, ratnici... Teško je zamisliti količinu i razornost povreda koje smo zbrinjavali. Kada bi ljudi ostajali živi u našim rukama ja bih se osjećala kao pobjednik. I sada osjećam stres kada se sjetim što sam sve radila i podnijela. Neki preživjeli ratnici su se vraćali i u meni izazivali divljenje jer su živi, a ja znam kako su bili blizu smrti".
Kada je Bosanski Brod pao otišla je u KB Dubrava. S timom specijalne policije bila je i na Velebitu.
"Zadar je bio još granatiran, a i mi na položaju na Bukvi. Tamo sam upoznala Šimu Đamića. Sretali smo se i iza rata i sretna sam da sam mu mogla reći kako je on vitez slavonske ravni. Uvijek će imati mjesto u mom srcu kao i njegovi Anđeli pakla.
Na sve užase s kojima se sretala u svom poslu, mnogi su znali komentirati: vi ste se navikli na stres, smrt, tugu, oživljavanje… "Sa sigurnošću mogu posvjedočiti kako se na to nitko ne privikne. Bol i tuga ljudi te dotakne, nekada „presiječe", stresira. Naučimo se reagirati prema van, ali suze mlade djevojke koja plače nad umirućim ocem odjednom izazove nezadržive suze. Puno je takvih situacija koje iznenade".
I ne mora puno razmišljati da bi odgovorila na pitanje koje situacije su joj bile najteže. "Provesti s roditeljima prva dva sata nakon što shvate da su iznenada izgubili svoje dijete. Sada se sjećam tih trenutaka i ljudi s kojima sam to preživjela. Za ovoliko godina bilo ih je više nego bih pristala podnijeti, da sam unaprijed mogla odlučiti. Utjehe tu nema, riječi nema, samo dijeljenje nezamislive boli", kaže liječnica.
No, prisjeća se i puno lijepih trenutaka kada su ljudi zahvalni na običnom pristojnom komuniciranju dok rješavaju svoja najvažnija pitanja – zdravlje.
"Bezbrojni su primjeri kada su mi ljudi prilazili s ljubavlju, zahvalni za pomoć. To je jedna ogromna energija i posao učini puno vrjednijim nego je plaća koju primate.
Evo jedan primjer kojeg se uvijek sjetim: majka je dovela petogodišnjaka na preoperativni pregled. Bistro dijete je odmah krenulo u pregledavanje ambulante, vrtio je stolicu, pregledavao slušalice... Majka ga je pokušala umiriti. Ja joj kažem: u redu je, ne čini ništa neobično za dijete te dobi. Nakon pregleda smo razgovarali. Kada je bilo gotovo on mi kaže: ustani. Ustanem sa stolice, a on digne ruke prema meni. Podignem ga. Dječak me snažno zagrli, odmakne se i kaže: to radim samo onima koje volim".
A sličnih priča iz života u kolektivu je puno. "Još osjećam kolektiv kao dio sebe, kao obitelj. Neobične su situacije u kojima smo bili zajedno. S mnogima je to više od prijateljstva" kaže dr. Blanka Sabolić Körmendy, s ponosom ističući kako s 40 godina staža u zdravstvu bilježi samo porodiljsko bolovanje. " Imam gene moje mame, krepke starice od 85 godina koja i sada svima ima nešto za savjetovati i narediti! Naravno živi po svom i brine sama o sebi".
Za sebe dr. Blanka voli reći kako živi normalan, običan život. Obitelj joj je uvijek i u svemu bila velika potpora, suprug Mátyás, te sinovi Tibor i Tamás, njezino najveće blago.
Poslije ratnih zbivanja, kada je bila dosta osjetljiva na stres koji ju je iscrpljivao, odmak je tražila u prirodi i 1994. godine se priključila Planinarskom društvu Dilj Gora. Pohodila je većinu hrvatskih planina, bila u slovenskim, austrijskim Alpama..., bila je dio tima pri osvajanju Mt Blanc - a. "To je za mene bilo savršeno, premda sam imala puno obaveza kao predsjednica društva u jednom mandatu. U tom periodu društvo je bilo brojno. Izdavali smo časopis, pohodili Mt Blanc, organizirali slikarsku koloniju za uređenje doma, markirali staze, i naravno planinarili".
"Da bismo imali dobar zdravstveni sustav potrebno je da cijela zemlja
napreduje, da se organiziraju djelotvorne bolnice i odrede polja zaštite
u pojedinim ustanovama. Silno želim dobar sustav zdravstvene zaštite
pošto sam i sama potencijalni korisnik."
Kada se osvrne iza sebe, danas bi ponešto u životu učinila drugačije. "Provela bih više vremena sa svojom djecom dok su bili mali. To vrijeme se ne vraća i kada prođe nemaš ga više. I bila bih blaža, nježnija prema ljudima oko sebe. Previše mi svi znače a nisam to dovoljno pokazala", dometnula je dugogodišnja liječnica koja je uvijek pokazivala interes za promjenu organizacije zdravstvenog sustava. Uvjerena je kako sustav zdravstva uvijek može biti bolji.
"Bio je problem u bivšoj državi,a i sada je - rješavanje transporta od sebe. Osim toga, liječnici danas imaju puno manje vremena za pacijente i vlastitu edukaciju. Ako su ambiciozni i žele učiti, što bi svakako trebali, nemaju slobodnog vremena, za sebe i obitelj. Dugoročno, to je neodrživo. Žurba i napetost, a da pri tom ne postignete zadovoljavajući učinak, svakako vodi u iscrpljenost i sagorijevanje.
A da bismo imali dobar zdravstveni sustav potrebno je da cijela zemlja napreduje, da se organiziraju djelotvorne bolnice i odrede polja zaštite u pojedinim ustanovama. Silno želim dobar sustav zdravstvene zaštite pošto sam i sama potencijalni korisnik" kazala je dr. Sabolić Körmendy, koja u mirovini priželjkuje miran, stabilan život u svojoj zemlji.
No, dobri geni joj još ne daju mira.
"Imam osjećaj da je mirovina rano došla i da imam energije za rad. Anesteziologa nedostaje u Hrvatskoj ali i u svijetu, radi specifičnosti posla, pa namjeravam još neko vrijeme povremeno raditi u bolnicama Slavonije" kazala je, no uvijek će odabrati druženje s unučicom čiji spomen imena liječnici neizostavno navuče osmijeh na lice.
