SLAVONSKI BROD - Kaže kako nije rođeni ratnik i ne voli pričati o toj temi, premda je u ratu proveo pet godina pa još toliko kao profesionalni vojnik, a kao jedan od zapovjednika 108. brigade imao je značajnu ulogu u Domovinskom ratu. Poslijeratnom povratku u normalnu životnu kolotečinu pripomogla je neutaživa strast prema kolekcionarstvu raznih predmeta koje rado izlaže. Ipak najveću sreću i zadovoljstvo pružaju mu njegova obitelj, supruga, djeca i unuci.

„Ponosan sam što sam bio u Domovinskom ratu i što je moja obitelj to izdržala ali ne smatram da je to kruna mog života. Smatram da je daleko veći poziv biti otac, suprug, djed i ne volim pričati o ratu. Tako me doživljavaju i poznanici. Kažu, to je onaj koji ne voli pričati o ratu. A ne volim jer u ratu nema ništa lijepoga. Mogu se sjetiti nekih detalja, šala, ima i puno lijepih osjećaja, ali rat je u stvari ružan, nužda od koje se ne može pobjeći, bilo je i bit će. Majke plaču u ratu".

Kada smo se dogovorili za razgovor uz kavu očekivala sam kako ću čuti puno ratnih priča pogotovo jer znam da je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, Josip Kecerin, bio zadnji zapovjednik, kako mnogi ističu, legendarne 108.brigade. No, Josip je (za ovu priču ću ga tako i oslovljavati) odmah rekao da ne želi razgovarati o ratu. Pa je onako, po vojnički, kratko i jasno u par rečenica izdeklamirao svoj životni i ratni put.

Rođen je 1956. godine u Slavonskom Brodu i otad živi u rodnoj obiteljskoj kući u najdužoj brodskoj, Osječkoj (nekada Partizanskoj) ulici. U Brodu je završio osnovnu i srednju Tehničku školu, a na drugoj godini Strojarskog fakulteta je odustao od učenja i zaposlio se u „Đuri Đaković". Već s 23 godine oženio se suprugom Željkom, a ubrzo su dobili kćer Anu (udanu Križanović) i sina Filipa. Oni, a kasnije i unuci, Roko, Nera, Karla i Petar, cijeli život su Josipova najdraža preokupacija, zadovoljstvo i sreća.

Uključivanje u obranu

Ratna previranja 1991. godine zatekla su ga u „Đuri Đaković" kada je, kako kaže, osjetio potrebu da se priključi civilnoj zaštiti. Kao mladić u Zadru je inače odslužio vojni rok i završio školu rezervnih oficira. Veli da su rijetki ljudi rođeni ratnici koji imaju nevjerojatnu sposobnost percepcije u ratu, no on nije među njima. „Nisam, ali upoznao sam takve, poput generala Norca. Ja sam topnik, artiljerac", za što je temelj ,kaže, stekao u spomenutoj školi rezervnih oficira dok je vojna znanja kasnije dopunjavao na raznim kursovima. Tako je završio i zapovjedno-stožernu školu u Hrvatskoj vojsci što je s ostalim edukacijama ukupno oko dvije i pol godine vojnih škola. Iz civilne zaštite, u koju se odmah uključio u svojoj ulici, zahvaljujući generalu Josipu Zvirotiću, brzo se našao u sastavu 108. brigade. "

- Zvirotić je bio zapovjednik brigade koji je trebao topnika i tako sam ja postao načelnik topništva, a to je ujedno značilo i zapovjednik topništva. Bilo je to samo dva mjeseca od osnutka brigade, u kolovozu '91., točnije, kada se ukazala potreba. Sudjelovao sam u padu brodske vojarne, skladišta oružja TO u Bukovlju, streljiva u Gromačniku,... Onda odlazim na novogradiško ratište gdje sam također načelnik topništva 108. i operativne grupe Nova Gradiška. General Vinko Štefanek tada preuzima zapovjedništvo brigadom i tu ostajemo do siječnja '92. godine, a kad počinju napadi iz Bosanskog Broda, prebacujemo se u Slavonski Brod pa odlazimo u Bosnu, gdje sam načelnik topništva operativne grupe istočna Posavina. Nakon pada Bosanskog Broda dolazi u velikom dijelu do demobilizacije 108. brigade. Na temelju zapovjedi odlazim u Zborno područje Osijek gdje sam postao načelnik topništva Zbornog područja. Ondje ostajem godinu dana i u Brod se vraćam '93. na mjesto zapovjednika 108. brigade gdje ostajem do 1998. godine. Vojna karijera mi završava na mjestu zapovjednika 656 topničko raketne brigade u Đakovu. U predsjedničku mirovinu odlazim 2002. godine. - ukratko je ispričao umirovljeni pukovnik koji je pet godina proveo na raznim ratištima.

U vrijeme vojske, kaže, pohađao je fakultete i završio tri godine Kineziologije te još tri godine Zaštite na radu u Zagrebu. Bilo je to, priznaje, lakše nego redovito školovanje, no itekako se učilo i padalo na ispitima. Kao ratni zapovjednik brigade odmah nakon rata imao je mogućnost umirovljenja, no smatrao je kako je to prerano. „Mislio sam pa što ću ja raditi u mirovini kao mlad čovjek i odlučio sam ostati profesionalno u vojsci do 2002. godine".

Ponosan na ratne dane, ali…

I to je sve što je odlučio ispričati. Nisam odustajala od pitanja. Zanimalo me zbog čega ne voli govoriti o ratu kada većina muškaraca oduvijek uživa u „vojničkim pričama". Pretpostavljam da kao zapovjednik brigade u kojoj je bilo 2800 ljudi i nije imao lak zadatak. „Rat nije najznačajniji dio moga života. Što se tiče moje uloge smatram da sam dao doprinos koji sam i trebao dati, bila je to moja domoljubna dužnost. A domoljublje je, voljeti svoje, poštivati tuđe. Biti svjestan koje si drvo, gdje su ti korijeni i što si ti. I dobro i loše. Domoljublje nije slijepa ljubav prema domovini. Odradio sam svoje", kratko je odgovorio pa dodao. „Ponosan sam što sam bio u Domovinskom ratu i što je moja obitelj to izdržala ali ne smatram da je to kruna mog života. Smatram da je daleko veći poziv biti otac, suprug, djed i ne volim pričati o ratu. Tako me doživljavaju i poznanici. Kažu, to je onaj koji ne voli pričati o ratu. A ne volim jer u ratu nema ništa lijepoga. Mogu se sjetiti nekih detalja, šala, ima i puno lijepih osjećaja, ali rat je u stvari ružan, nužda od koje se ne može pobjeći, bilo je i bit će. Majke plaču u ratu".

Pitam ga kako je doživljavao ratišta i kako se nosio sa stradanjima vojnika.

„U početku sam mislio da će se sve brzo završiti, no rat je intermeco između političkih razgovora. To je klasika koja se ponavlja od početka povijesti i uvijek će se događati. S početka ne razmišljaš ni o čemu, lupi te adrenalin. Ja nisam bio u rovu, uvijek samo u zapovjedništvu, no obilazeći bojišta navikne se čovjek na neprijateljska djelovanja. Ali kad je završilo u Bosni, gdje je bilo puno krvavije nego na novogradiškom ratištu, otišao sam u Osijek gdje je tada bio mir pa poslije toga u Hercegovinu gdje je bilo svašta i tek onda sam osjetio ponovo strah jer sam znao što mogu očekivati." ispričao je pukovnik, koji je u ratu također ozlijeđen, na osmatračnici kod Modriče (BiH) zbog čega mu je priznata 40-postotna invalidnost.

Ni malo ne dvoji oko potrebe za ratnim operacijama u Bosni, posebice zbog sedam općina Posavlja s većinskim hrvatskim življem. „Brod je bio izložen topničkoj vatri iz Bosne. Bilo je to legitimno, obraniti svoj dom, odmaknuti neprijatelja od kuće, djece…"

Svojim pak najvećim zapovjednim uspjehom smatra možda zadnji ratni zadatak kada je s brigadom proveo pola godine u spačvanskoj šumi. „Nismo sudjelovali u Oluji, jer smo imali akciju Fenix - obrana istočnih granica Republike Hrvatske zbog očekivanog mogućeg napada iz Srbije. U Spačvi smo proveli dobrih šest mjeseci, bez ijednog sela u blizini. A to nije lako. Iako, naime, nije bilo ratnih događanja bilo je prepucavanja i psihoze. No, za to vrijeme nijedan čovjek mi nije poginuo, nije se dogodila nikakva teža nesreća, ozljeda,... Mislim da je to uspjeh zapovijedanja, discipline i slušanja".

Ratni ožiljci i snovi

Već dva desetljeća otkako je u mirovini, rat je potisnuo duboko u sjećanje. „Izbjegavam se družiti sa suborcima koji se još uvijek pale na rat. Vratio sam se i ne želim da mi rat bude opsesija, premda se događa da još uvijek sanjam neke situacije iz rata i mislim da se to događa većini", rekao je.

Ratni ožiljci su neminovni nakon proživljenih brojnih ratišta i stradavanja mladih ljudi, pa me zanimalo što mu je ostalo u sjećanju kao najteža slika. „Poginuo mi je jedan suborac, Pol se prezivao, na novogradiškom ratištu. On mi je posebno ušao pod kožu. Onda u Bosni je među mojih devet poginulih topnika, poginuo jedan mladi dečko iz Kaniže. Kada sam došao priopćiti roditeljima tešku vijest, njegova majka me upitala zašto si ti živ, a moj sin je mrtav? E to mi je bilo teško, emotivno, ostao sam bez riječi. Još sam nekoliko puta imao istu ulogu i nisam se navikao na težinu zadatka."

„Nadvladati strah, donijeti teške odluke, stajati iza njih i snositi posljedice svojih odluka, to je hrabrost", kazao je i nastavio.

Za godine ratovanja nesporno je bila potrebna hrabrost, pa sam upitala pukovnika Kecerina njegovo značenje hrabrosti. „Nadvladati strah, donijeti teške odluke, stajati iza njih i snositi posljedice svojih odluka, to je hrabrost", kazao je i nastavio.

„Mladi ljudi ne razmišljaju puno, često su nerazumni. Hrabar čovjek je onaj koji se suprotstavi strahu, a ne onaj koji ne osjeti strah. Ne vjerujem baš u sudbinu, ali ne treba je izazivati. Mladi se na jedan teži način suoče sa stvarnošću pa ih pogađa metak, ubije granata,... A suočavanje sa činjenicama netko prolazi teže, netko lakše ili nikako, to ovisi o psihičkom stanju čovjeka i njegovoj sposobnosti" zaključio je umirovljeni pukovnik ističući kako je moral u 108. brigadi bio izuzetno visok, kao i domoljublje.

Od početka rata u obrani domovine život je izgubio 171 pripadnik 108. brigade dok ih je 850 lakše ili teže ranjeno.

Zapovjedništvo 108. brigade od početka činili su Pero Katalinić, Josip Zvirotić, Vinko Štefanek, Stanislav Sorić, Stjepan Orešković, Ivan Đurić i Josip Kecerin.

„Ne bih bio dvaput zapovjednik brigade da nisam pokazao određene sposobnosti i kvalitete koje se traže. Ponosan sam što sam sudjelovao u danima ponosa i slave, što danas svima mogu pogledati u oči." kazao je pukovnik Kecerin koji je za časnu i uzornu službu, višekratno odlikovan, pohvaljivan i nagrađivan.

Rat nije najvažniji u životu

„Snašao sam se na dužnostima, znao sam procijeniti situaciju, ali ne smatram da je to vrh moga života, imao sam i druge obaveze s kojima sam se uspješno nosio i koje su mi donosile radost." ističe Josip kojemu se nakon pet godina rata nije bilo lako vratiti u životnu kolotečinu. Ostao je profesionalno zaposlen u Hrvatskoj vojsci, u Osijeku, Brodu, Zagrebu, školovao se,...

Trebalo je dosta vremena da nastavi živjeti normalan obiteljski život. Pritom se trudio odabrati nešto što će misli odvući od rata i što mu pričinjava zadovoljstvo. I tako je krenuo ili bolje reći nastavio se baviti nečim prema čemu je osjetio ljubav još u djetinjstvu - skupljanju i sabiranju raznih predmeta što je kroz godine preraslo u pravo kolekcionarstvo.

Tome je, kaže, pomogla želja za skupljanjem i pravljenjem od ničega - nečega. „Mi uglavnom skupljamo nebitne stvari, one koje više nemaju materijalnu vrijednost, poput starih novčanica, razglednice koje su davno napisane, poštanske marke koje više ne vrijede…To je jedan sasvim drugačiji svijet."

„Sa skupljanjem maraka krenuo sam još davno, dok sam kao „Đurin" zaposlenik putovao u Rusiju. Kupovao sam albume i bilo mi je drago imati ih. A onda je moj sin jednom sve poklonio prijatelju iz škole. Sklonost je dakle postojala od djetinjstva, a kad sam otišao u mirovinu, intenzivirala se. 

A Josip je nesvjesno krenuo s tim u prvom razredu osnovne škole. „Pelcovan sam time kada sam dobio prvi album filumenije od gospodina Škrinjara, filateliste, koji me naučio igrati šah. Bile su to male dopadljive sličice iz raznih oblasti, zoologije, povijesti…s drvenih kutija šibica To mi se tada dopalo međutim mogućnosti mojih roditelja nisu bile takve da bih se time mogao baviti. Ali osjetio sam od malena ljubav prema nekim zanimljivim stvarima, poput djedovog sata kojeg nitko nije htio osim mene ili njegovog ordena. Privlačilo me to". No, prava strast se razvila s Kecerinovim odlaskom u mirovinu. „Život vas nosi i nemate vremena ni sredstava za ostvarivati takve snove. Za skupljanje morate imati vrijeme, prostor, razumijevanje ukućana pa i nešto novca. Kada sam postao svjestan da sam u mirovini, najprije sam se uhvatio pecanja. Par mjeseci sam intenzivno išao svaki dan na pecanje od ciglarskih bara do Save. Mir, tišina, razmišljanje, prijali su mi, ali nekako mi pecanje nije išlo od ruke. Nikad primjerice nisam naučio vezati udicu. I tako, ponovo sam se našao u nečemu što me davno privlačilo, skupljanje u čemu ima uzbuđenja, ljepote…"

Skupljanje umjetničkih slika

Josip kaže kako je krenuo s filatelijom, no još je bio radno aktivan kada su ga počele privlačiti umjetničke slike. Uvijek mi je to bilo lijepo, no nismo ih imali u kući. Moj otac je bio radnik i nije o tome razmišljao. Kad sam bio u zapovjednoj stožernoj školi u Zagrebu,1994.-te godine, kupio sam prvu sliku, ljubičice, jednog Vukovarca. Imao je izložbu i ta slika mi se dopala. Kasnije sam nastavio kupovati, sukladno mogućnostima jer je potrebno izdvojiti neki iznos. Međutim nešto se može naći i na tržnici po niskoj cijeni." pojasnio je Josip koji slike odabire po svom ukusu. „Ono što mi se sviđa i što želim gledati na zidu. Akvarel mi se najviše sviđa, jer je nježan i na njemu nema popravka. A ukus mi se mijenja. Neke slike koje sam ranije kupio prestale su mi se sviđati jer nisu kvalitetne, kazao je ovaj ljubitelj umjetnosti koji je s godinama izbrusio ukus, redovitom posjetom izložbama, informirao se kroz kataloge, knjige... Ljubav prema slikama pretvorila se u respektabilnu kolekciju od preko 100 slika poznatih autora poput Vanište, Radauša, Šipeka, Jurkovića…te brojnih Brođana, Antipova, Šimića, Katića, Krune Kerna, Majića, Šeremeta, Golla, kojega smatra najboljim brodskim slikarom. Josip postaje sve zahtjevniji što se tiče kvalitete radova, a koliko god uživa u slikama morat će prestati s kupovinom jer ponestaje prostora na zidovima njihova doma.

Filatelist, numizmatičar i još ponešto

Premda sve i svašta skupljeno u zbirku, veli Kecerin, izgleda privlačno i zanimljivo, a svaka zbirka znači neku povijest, filatelija ga ipak najviše privlači i smatra se filatelistom.

„Sa skupljanjem maraka krenuo sam još davno, dok sam kao „Đurin" zaposlenik putovao u Rusiju. Kupovao sam albume i bilo mi je drago imati ih. A onda je moj sin jednom sve poklonio prijatelju iz škole. Sklonost je dakle postojala od djetinjstva, a kad sam otišao u mirovinu, intenzivirala se. Ja sam se profilirao za poštanske marke koje su kroz povijest korištene na području Republike Hrvatske, a to je Austro Ugarska, Italija - okupacija, pa kraljevina SHS, Bosna i Hercegovina, NDH-zija, Jugoslavija i nova Hrvatska. To je okosnica, a pokušavam napraviti cjelovite zbirke. Ne mogu nikako složiti austrougarsku mada većinu cjelovite zbirke imam. Uvijek zbirke mogu rasti sa specijalitetima, pa razne greške i slično, tako da ni jedna zbirka nikada nije konačna. U tome i jest čar. Tražiti, čekati i kad naleti…e to je sreća.", ispričao je ovaj strastveni sakupljač maraka za kojega je skupljanje prije svega ljubav, mada neke serije mogu imati i veliku materijalnu vrijednost.

Malo o povijesti brodske filatelije

Zbog čega inače poštanske marke privlače skupljače diljem svijeta, jednom je u prigodi filatelističke izložbe u brodskom Muzeju brodskog Posavlja lijepo rekao tadašnji predsjednik Hrvatskog filatelističkog saveza Mladen Vilfan, također Brođanin i vrsni znalac tog „hobija kraljeva".„ Poštanska marka je minijatura koja ovisno o umijeću i inspiraciji umjetnika priča priču o povijesti, kulturi, prirodnim ljepotama, slavnim ljudima i događajima u zemlji gdje je nastala. I pronosi ih diljem svijeta. Na filatelistima je da tu ljepotu otkriju, prouče i pokažu široj publici.". I Josip Kecerin rado pokazuje svoje zbirke na izložbama i član je brodskog filatelističkog društva koje danas broji tridesetak članova. Brod na Savi inače ima preko stoljeća dugu filatelističku tradiciju. Da interes za poštansku marku i filateliju u Brodu postoji od davnina potvrdio je u istoj prigodi dugogodišnji predsjednik brodskog filatelističkog društva Željko Divnić, rekavši kako je „Brod prednjačio po nabavkama velikih količina maraka. Još 1938. godine Brod je imao oko 40 filatelista koji su kupovali po 600 serija ondašnjih maraka, dok je među najpoznatijima bio dr. Ditrih i pogrebnik Koprivčević.

Prvi pokušaj brodskih filatelista da održe međunarodnu izložbu prije sedam desetljeća (13.4.1941. godine) propao je zbog rata, podsjetio je tada gradonačelnik Mirko Duspara. No, uskom je krugu znano da je jedan od osnivača Hrvatskog filatelističkog društva davne 1898. godine bio također Brođanin Mijo pl. Filipović Freudenberški te da je u brodskoj knjižari Isidora Steinera (od 1896.) bila i najstarija trgovina maraka u Kraljevini SHS. „U tim vremenima ovdje je došlo puno kvalitetnih maraka a knjižara je bila okupljalište svih tada viđenijih građana Broda i prvih skupljača maraka" naglasio je Divnić, dodavši kako Brod i cijela Slavonija imaju veliki, do sada neiskorišten filatelistički potencijal.

Filatelisti ovisnici

Razlozi za skupljanje maraka su različiti. „Mene to smiruje. Potpuno izgubim pojam o vremenu", kaže Josip koji do traženih primjeraka dolazi na sajmovima filatelije gdje se neki trgovci time bave, a kolekcionari razmjenjuju ili višak prodaju. „Mi sakupljači se družimo, razmjenjujemo primjerke, razgovaramo, a svi smo pomalo i trgovci. Druženje i razmjena važan je dio kolekcionarstva.", kazao je, prihvaćajući konstataciju kako su filatelisti svojevrsni ovisnici. „Kad nabavimo neku marku koja nam fali osjećamo sreću, euforiju ali jako kratko. Kad je stavimo u album gotova je priča. I to je zanimljivo samo nama filatelistima. Jer većina i ne zna što je to, po čemu je nešto specifično".

Među albumima kojima možda i sam ne zna broj mnoge su zanimljive marke a Josipu najzanimljivija i najljepša je marka iz Nezavisne države Hrvatske - kamenita vrata. „Lijepa je po izgledu i po načinu štampanja za ratno vrijeme" pojasnio je, rekavši kako i kod poštanskih maraka, koje su još uvijek ambasador neke zemlje, postoji „moda", nove intencije, tehnike štampanja ili danas printanja.

Od 90-ih godina, Slavonski Brod je iznjedrio samo dvije marke Tvrđava i Gradski trg, te prigodničarske kao što su one koje su išle uz obilježavanje Svijeta bajki, zbirka poštanskih maraka s likom Ivane Brlić Mažuranić i junacima iz njezinih djela.

Premda interes prema filateliji u ovome gradu postoji već cijelo stoljeće, Brodsko filatelističko društvo se osulo, jer prema Josipovim riječima, nema više entuzijasta. „Bez novca društvo ne može funkcionirati, a danas se sve može nabaviti preko interneta. Potrošačko se društvo odrazilo na sve pa i na mlade sakupljače koji u svemu gledaju interes. Većinu zanima vrijednost. No to je krivi pristup. Treba kupovati literaturu, educirati se, uživati u otkrivanju rariteta", pojasnio je ovaj iskreni filatelist koji će se, kaže, baviti filatelijom dok ga bude držalo to zadovoljstvo.

Kolekcionarstvo je čista ljubav

Koliko god neki u kolekcionarstvu očekuju novac, Josip tvrdi kako je to potpuno pogrešan pristup. „Tu se novac ne stvara. I ne znači da će to zavoljeti nasljednici. Na silu se ne može prenijeti ljubav. Ja imam četvero unučadi i pokušavam im ubaciti „cijep", pa možda se kod nekoga od njih primi, ali ništa na silu." slikovito je objasnio svoj pristup skupljanju svega i svačega čime pokušava zainteresirati mlađe ukućane. Tako je slučajno krenuo i sa zbirkom porculanskih figura, za koje kaže da ih ne skuplja ali i ne baca. „Svaka kuća ima poneku. I oko njih postoji čitava nauka, katalozi, ima strašno skupih figura, po 15-ak tisuća eura (iz kolijevke porculana Meissen u Njemačkoj), gleda se ljepota izrade, da su lagane, krhke. Počele su mi se sviđati pa sam nailazio na primjerke po tržnicama i kojegdje. Kad naiđem da mi se svidi i da mogu kupiti - kupim. No ne može se imati sve." svjestan je ovaj kolekcionar, koji je porculanske figure predstavio na izložbi u predvorju Gradske knjižnice. Što god da kolekcionar započne skupljati mora dosta toga naučiti, uložiti novac u priručnike, knjige koje također nisu jeftine.

A osim porculanskih figura, Josip posjeduje i zavidnu zbirka kovanica, analognih fotoaparata, starih razglednica iz Broda i brodskih sela, od austrougarske na dalje. Brod je u to vrijeme štampao 600-tinjak razglednica. One se naravno mogu naći izvan Broda, u Zagrebu, Mađarskoj, Beču… a kolekcionari ih vraćaju u Brod.

Čuva i veliku zbirku filumenije, sličica s drvenih šibica, proizvedenih davno u Osijeku. U Josipovom „carstvu" prepunih ormara, polica, ladica…teško je sve zabilježiti, a tu je i zbirka militarije, predmeti vojne opreme od Prvog svjetskog rata razne sablje, dokumenti, fotografije, ordenje…što je također jednom predstavio na izložbi u brodskom Državnom arhivu.

„Skupljajući dođete u doticaj sa svačim, a onda nastavite skupljati" u najkraćem je objasnio svoju strast i ljubav prema kolekcionarstvu.

„Najvažnije je da čovjek u životu ima obitelj, nekolicinu kućnih prijatelja, da ima djecu koja su samostalna i sami odabiru svoj životni put. U tom kontekstu smatram da sam zadovoljan i sretan. I to je moj najveći uspjeh u životu".

Od svega je najvažnija obitelj

Za Josipa Kecerina bismo mogli reći kako je savladao „umijeće življenja" jer cijeli životni vijek uspijeva sve posložiti kako treba. Bio je uspješan kao tehničar pa je radio i inženjerske poslove, uspješan ratni zapovjednik, kolekcionar…Cijeli život odabire ono što mu je zadovoljstvo i ostavlja dojam kao da sve radi s guštom.

Mnogi bi mu pozavidjeli na miru koji osjeća i pokazuje, a on kaže kako se takvo stanje mora zaraditi i njegovati.

„Čovjek mora raditi na sebi. Svatko je kovač svoje sreće". A on ju je počeo kovati još kao optimistični mladić, kada se oženio i počeo raditi.

„Najsretniji trenutak u životu bio je kad mi se rodila kćer, kad sam prvi put postao otac te kad sam obukao uniformu Zbora narodne garde, bio sam sretan i ponosan", kazao je i dodao; „Najvažnije je da čovjek u životu ima obitelj, nekolicinu kućnih prijatelja, da ima djecu koja su samostalna i sami odabiru svoj životni put. U tom kontekstu smatram da sam zadovoljan i sretan. I to je moj najveći uspjeh u životu".