POTREBU za prirodom i ljubav prema ljepoti koju samo priroda može ponuditi, Karlo Franceško otkrio je u ranoj mladosti, a koliko god može odabire je cijeli život. Sastavni dio ljepote prirode su i ljudi, posebice oni koji imaju iste afinitete - poput članova brodskog Planinarskog društva „Dilj Gora", o čijim pohodima već pola stoljeća snima videouratke u kojima još uvijek „žive" brojni članovi kojih više nema na zemaljskim stazama. Svojim filmovima, jedini u ovom planinarskom društvu, kroz proteklo razdoblje Karlo čuva prošlost i budućnost planinarstva u Brodu koje 2024. godine bilježi respektabilno stoljeće postojanja.

Brojni afiniteti povezali ga s prirodom

Premda je Karlo na svijet došao 1944. godine kao, kako kaže, nedonošče koje su grijali u „rerni" umjesto u inkubatoru, dok su Englezi bombardirali Brod, uspio je preživjeti i u rodnom gradu provesti sve dane svog života. U Slavonskom je Brodu završio osnovnu pa Tehničku školu elektrotehničkog smjera nakon čega je cijeli radni vijek proveo u Elektroslavoniji.

„Napravio sam to najbolje što sam znao i umio, premda nisam radio dokumentarce jer to bi onda moralo izgledati drugačije. Snimao sam druženje, ljude, razdraganost, prirodu… ono što i mene najviše privlači, ne razmišljajući o tragu koji će ostati poslije mene."

Od mladosti je pokazivao interes za sve i svašta, a najradije je, veli, svirao na plesnjacima sa šarolikom ekipom, onih koji su to znali „notalno", poput Wilija Kempfa na trubi ili Joke Hauske na saksofonu te amatera poput Stjepana Perlića s gitarom i nekih koji su se izmjenjivali za klavijaturama, dok je on bio za bubnjevima, mada svira i gitaru.

„Mi smo bili zadnji bend prije električnih gitara, skidali smo pjesme s radio Luxembourga i nikad nismo svirali narodnjake. Počeli smo u omladinskom klubu na Budainci gdje su se četvrtkom održavali plesnjaci pa u menzi Đure Đakovića. Kad su se pojavili električni bendovi, a i trebalo je ići u vojsku, raspali smo se", prisjeća se Karlo koji cijeli život voli uzeti gitaru u ruke, a dobra prilika za to već pola stoljeća je i Planinarsko društvo do kojeg je došao preko radioamaterstva baveći se time kao i padobranstvom od srednje škole.

„Preferirao sam tehničke aktivnosti pa sam aktivirao i Narodnu tehniku (Tehničku kulturu). Mi radioamateri sudjelovali smo u aktivnostima ostalih društava u Gradu pa, između ostalog, i kao tehnička podrška planinarskim pohodima... primjerice, od Slobodnice do Paučja. Tako sam upoznao boravak u prirodi. Na pitanje kolegice s posla Zdenke Šoš zašto se ne uključim u Planinarsko društvo, prihvatio sam poziv i jednog četvrtka supruga Mica i ja smo došli u Planinarski dom gdje smo zatekli osječko društvo Zanatlije. Netko je imao gitaru, sviralo se i pjevalo. I ja sam uzeo gitaru priključio se i tako je sve krenulo", ispričao je Karlo koji se s 24 godine oženio Milicom (Micom), a kod svojih dvoje djece, Dinka i Majde, od malena su također razvijali ljubav prema prirodi.

Malo o povijesti brodskog planinarstva

Za one koji ne znaju, važno je ukazati na neke detalje iz povijesti planinarstva u Brodu, čime je prije gotovo jednog stoljeća, točnije već davne 1924. godine, u početku malobrojne građane Broda na Savi „zarazio" poznati brodski ljekarnik Eugen Šrepel koji je tada izabran na čelo planinarske organizacije osnovane među prvima u Hrvatskoj. Tako je do danas doista ostao začudan planinarski entuzijazam u ravnoj Slavoniji kao i traganje za ljepotama prirode ne samo šireg brodskog područja nego i brojnih udaljenih planinskih gorostasa i staza. Od osnutka je broj planinara rastao i svojevremeno je iznosio preko tri stotine. Prema zapisima Teodora Trifunovića, brodski su planinari organizirali zanimljive izlete na obližnju Pljuskaru, Vidovo brdo, Psunj, Lipovicu pa i puno udaljenije Julijske i Kamniške Alpe, Jahorinu,... Još prije Drugog svjetskog rata javila se ideja u Planinarskom društvu da na Pljuskari, koju su često pohodili, nikne svojevrsni turistički centar, sa skloništem, bazenom i raznim zanimljivim sadržajima,... što su prekinula predratna i ratna zbivanja.

O tim vremenima nema videozapisa.

Karlo je od početka zagrizao u brojne aktivnosti

Odlazak s planinarima u prirodu sedamdesetih godina bio je i za Karla sve češći s puno izleta koje su vodili oni iskusniji. Najbrojniju organizaciju od čak 526 članova, zabilježilo je ovo Društvo 1984. godine pa nije ni čudo što su baš tada, gotovo pola stoljeća od prvotne ideje, na Pljuskari postavljeni temelji za brvnaru.

„Da, rodila se ideja o gradnji planinarske kuće na Pljuskari gdje smo često dolazili jer je lokacija sa slapovima, usjecima i pećinama bila iznimno privlačna i od ranije. Jedan od predsjednika, Nikica Dekorti koji je bio arhitekt, pa Dražen Smoljan kao tadašnji predsjednik društva bili su idejni inicijatori, a uspjeli smo nabaviti i materijal s kojim bismo gradili brvnaru. Napravili smo temelje, no onda se pojavila ideja kako bi bilo bolje zidati kuću pa su aktivnosti prekinute i zastale", ispričao je Karlo. Tek 1999. godine samoprijegornim radom tad već i nekih novih brodskih planinara, niknula je planinarska kućica s terasom, sklonište za sve dobronamjernike, planinare, šetače, gljivare,... Dvadeset godina kasnije, (2019. godine) pomlađena planinarska ekipa sa iskusnijim majstorima, promijenila je krov na kući, a sve je to od prvih radova do obnove, kamerom zabilježio Karlo.

Naravno, redovito je bilježio i brojne druge aktivnosti poput održavanja planinarskog doma koji nosi ime jednog od osnivača planinarstva u Hrvatskoj, Đure Pilara. Iako u vlasništvu Grada, već preko pola stoljeća prepušten je na upravljanje planinarima. Česte su to akcije ne samo čišćenja nego i bojanja zidova, zamjene pločica, vodovodnih cijevi, rekonstrukcije električnih instalacija i koječega drugog, poput izgradnje nadstrešnice i ložišta za roštiljanje. Sve to planinarski majstori besplatno odrađuju. Karlova kamera zabilježila je brojne takve akcije u kojima prednjače mnogi poput Marka Rubila, Ace Đakovića, Branislava Popovića-Popa, Mije Šoša, Zlatka Goreca, Dare Vujnovića, Davora Molnara, Đuke Kneževića, brojnih pomoćnika poput „kuma" Štefa Safundžića, Dražena Smoljana, Vinka Đakovića, Tone Balića, Vinka Kljenka, Ivana Salantića, Josipa Činkla, Matiasa Kormandyja, Tome Kovačeca, Mladena Ratkovića,… Neki od njih, nažalost, više nisu među živima.

Kod obnove krova kuće na Pljuskari iskazali su se i drugi; Vinko Mališa, Milan Martić, Tomislav Bevardi, Boris Drašković,… ali i oni mlađi poput Pere Grubića, Siniše Damjančića, Dražena Ivankovića, Darka Devčića, Dubravka Novakovića, Željka Markovića, Josipa Ćosića, Josipa Krešića, Zrine Alilovića, Branimira Županića, Ilije Martinovića, Damjana Petričevića, Krešimira Gaže, Dražena Lazića i aktualnog potpredsjednika PD Dilj Gora, Gorana Bašića. A posao nikada ne bi bio tako uspješan bez podrške planinarki; Marice, Zdene, Mare, Dragice, Ivanke, Jelene, Goge, Blanke, Rozike, Mice, Đurđe, Nade, Ruže, Kajke, Mande, Ankice, Višnje, Sandre, Gordane, Ksenije, Mirjane,... koje su osim pripremanja dobre klope uvijek donosile i dobre vibracije.

Premda je i sam odrađivao razne fizičke poslove, svaki detalj je videokamerom vrijedno zabilježio Karlo zahvaljujući kojem postoji prava filmska arhiva raznoraznih pohoda na planinske grdosije kao i kronika nezaboravnih druženja uvijek ispunjenih pjesmom i smijehom, što je, u moru svakodnevnih crnih vijesti, uvijek pravi „sedativ".

Planinarski predsjednik u nekoliko mandata

Karlo je bio sve aktivniji u planinarskom društvu pa je izabran za predsjednika. Kako on kaže bio je prijeratni, ratni i poslijeratni predsjednik, od 1989. do 1996. godine.

„Bilježio sam sve kao evidenciju događaja ne razmišljajući o tome kako to može biti vrijedna planinarska dokumentacija. Nitko nije tražio da ja to radim. Tako sam zabilježio i moj prvi uspon na Triglav, kao najviši vrh bivše države, što je nezaboravno. Pamtim kako sam se uspeo sam, a na vrhu snijeg i svira pleh muzika. Nisam mogao vjerovati."

„Dok sam kao vezist u ratu također bio stacioniran u brodskom brdu, obišao sam planinarski Dom gdje je bila smještena vojska i, nažalost, zatekao potpuno devastirani prostor. I naša planinarska zastava je bila bačena u smeće, a knjiga utisaka propucana šmajserom. Sve je izgledalo ružno, no kasnije sam uspio u namjeri da se po završetku napravi pisana primopredaja Doma i usporedba s ranijim stanjem", prisjeća se.

Inače svaki predsjednik i tajnik uvijek imaju najviše posla, što je i za očekivati. Ali za lijepa druženja i svirke svaki put se našlo vremena. Karlo je s Tonom Balićem, prvi put zasvirao u Domu a onda su im se s vremenom priključili Mile Blažević, Wili Kempf, Tunja Norac i povremeni glazbenici. Osnovali su i planinarski bend Joksi, što u prijevodu nije za dječje uši („…o vas onaj 'ko vas sastavi").

I sve je Karlo za vlastiti gušt bilježio najprije aparatom i dijapozitivima, a kasnije kamerom. U početku, veli, nekom ruskom koju je posuđivao iz firme.

„Bilježio sam sve kao evidenciju događaja ne razmišljajući o tome kako to može biti vrijedna planinarska dokumentacija. Nitko nije tražio da ja to radim. Tako sam zabilježio i moj prvi uspon na Triglav, kao najviši vrh bivše države, što je nezaboravno. Pamtim kako sam se uspeo sam, a na vrhu snijeg i svira pleh muzika. Nisam mogao vjerovati. Snimio sam to. Kada sam '89. godine bez velikog iskustva prvi put pun autobus brodskih planinara odveo na Triglav, ponovo je to bio poseban doživljaj, jer je sve proteklo bez i jedne ozljede ili primjedbe. Sjećam se, spustili smo se, skinuo sam cipele i prao noge u potoku, a netko je rekao - E, Karlo, ne znam jesi li ti toliko hrabar ili lud čovjek. - Alpe su me posebno privlačile jer je moja majka Slovenka pa sam valjda osjećao poriv, ali i sve ostalo sam volio, Tatre u Slovačkoj, Velebit, Gorski Kotar, u Bosni Bjelašnicu, Vlašić, Treskavicu… do običnih nedjeljnih izleta koji su znali biti zanimljivi. Sve to sam odmah montirao i već u četvrtak, kada se održavaju redoviti sastanci u Domu, projicirao kako bi ga pogledali svi koji su prisutni, a snimljeni CD sam ostavljao planinarskom društvu. Nikada, doduše, nije donesena neka odluka da sam ja zadužen za promociju planinarstva mada sam bio član komisije za informiranje" ispričao je.

Sjećanja na uspone, akcije, manifestacije,…

Kako sam još 1986. godine na Karlov poziv postala član istog Planinarskog društva mogu potvrditi sve njegove navode pa i više od toga. On je jedina osoba u PD Dilj gora, zbog čijih videouradaka žive nekadašnji planinari od kojih neki već godinama „oru nebeske njive", poput Nikice Dekortija, Dražena Smoljana i njegove Blaženke, „kuma" Štefa, Nade mirisavke, Ivane Pešut, Miška Šoša, Strikana (Mile Blaževića), Mire Pleša, Pere Ananića, Dubravke Biondić, Žane Živković,…

Premda su neki od nas sudjelovali u kreiranju glasila „Brodski planinar" kojega je uređivao Josip Činkl, videozapisi su većini zanimljiviji materijal koji živo podsjeća na sve aktivnosti ovoga društva proteklih desetljeća.

A osim planinarskih pohoda na već više puta istaknuti i prekrasni Velebit u svako doba godine, u Gorski kotar, slovenske Alpe, slovačke Tatre, bosanske, crnogorske planine i još puno toga, tu su i videodokumenti o gradnji kuće na Pljuskari, uređenju planinarskog doma, održavanju temeljne planinarske škole kao i škole za planinarske vodiče, markaciste,... raznih manifestacija poput „Slavonskog planinarskog puta" ili staze „Od Ivane do Tadije". Naravno, nije se propuštalo ni predstavljanje planinara pjesnika iz Našica, Osijeka, Županje, Belišća, Orašja, Kutjeva, Županje, Broda,... koji su na Sovskom jezeru, u hladovini stoljetnih bukvi i uz umirujuće orkestriranje žaba, čitali svoje poetske uratke nadahnute ljubavlju, tugom, radosti, čežnjom i razumljivo - prirodom. Uvijek je to bila i prilika za vidjeti ostatak Panonskog mora i prekrasno izletište, na 430 metara nadmorske visine, inače jedinstveni primjerak prirodnog jezera, zaštićeni krajolik smješten na sjevernoj padini Dilja, točnije na međi Brodsko-posavske i Požeško-slavonske županije.

Nezaobilazne su bile i veselice poput godišnjih fešta sv. Vinka i sv. Martina, ludih maskenbala kada se nerijetko pjevalo, plesalo i ludovalo do zore.

Filmovi kao čuvari planinarske budućnosti

Stotine Karlovih filmova govori o svemu tome što predstavlja život brodskih planinara kroz proteklih pola stoljeća, a što bi svakako trebalo sačuvati za generacije koje dolaze. Jer brodsko planinarsko društvo, kako je već mnogima poznato, okuplja "srodne duše” koje, suočavajući se s planinom i njezinom ljepotom, iskušavaju i vlastite granice, što za većinu predstavlja neopisivu radost.

„Napravio sam to najbolje što sam znao i umio, premda nisam radio dokumentarce jer to bi onda moralo izgledati drugačije. Snimao sam druženje, ljude, razdraganost, prirodu… ono što i mene najviše privlači, ne razmišljajući o tragu koji će ostati poslije mene", ponavlja Karlo kao da se opravdava za nešto što možda nije besprijekorno urađeno, ali je svakako dragocjeno za PD Dilj Gora.

Sada, kada su, kako kaže, godine donijele svoje i kada on i Mica ne mogu na većinu staza, ostaje im prebirati divna sjećanja na što ih podsjećaju i videouradci. Nekih se zajedno prisjećamo poput vođenja njegovog puta u nepoznato nazvanog „Muke po Karlu", svojevrsne adrenalinske injekcije hodanja stazama kojima nitko nije prolazio zbog čega smo se znali i „zagubiti" no sve je prolazilo uz viceve, smijeh i pjesmu.

Tko se zaljubi u planinu, nikad tu ljubav ne izgubi

Na pitanje zbog čega je uz brojne interese u životu ipak najduže ostao vjeran planinarenju kazao je; „Uvijek me privlačilo nešto novo pa i upoznati planinu, u kojoj se čovjek mora osjećati skromno jer smo u odnosu na njezinu veličinu i snagu samo malo zrnce, ali i susresti se sa samim sobom. Oduševljavali su me očaravajući motivi kao i te planinske grdosije, s kojih smo „dodirivali nebo" a pred kojima smo neznatni. Osim toga bile su to godine zrele mladosti u kojima nam je svuda i uvijek bilo lijepo".

Tako i danas nešto mlađi i mladi članovi PD Dilj gora, s jednakim entuzijazmom nastavljaju upoznavati ljepote prirode uživajući u svakom novom planinarskom pohodu, što uglavnom snimaju mobitelima i objavljuju na Facebook-u. No, možda će se naći netko tko će poput Karla dalje bilježiti sve zanimljivosti Društva i kronološki ih pohranjivati, čuvajući tako budućnost planinarstva u Brodu barem još jedno stoljeće.