"PUSTITE djecu na miru", sukus je dobrog dijela komentara na društvenim mrežama i internetskim forumima nakon što su se u medijima pojavile informacije o uvođenju vjeronauka, odnosno vjerskog odgoja, u javne vrtiće. 

Javnu raspravu o ovom pitanju svojim izjavama je potaknula Boja Milan Mustač, ravnateljica Dječjih vrtića Dubrovnik, kada je prije desetak dana potvrdila da u suradnji s Dubrovačkom biskupijom, a na zahtjev roditelja, provode anketu kako bi doznali koliki je interes za uvođenje vjerskog odgoja u dubrovačke javne vrtiće. 

"Inicijativa da se otvore skupine u kojima će se provoditi vjerski odgoj po vjerskom katoličkom programu došla je od roditelja, preko biskupa koji je pozvao na sastanak odgajatelje i predstavnike Grada, te pitao što se po tom pitanju može napraviti", objašnjava Milan Mustač u razgovoru za Index, te dodaje: 

"Nismo mi po tome jedinstveni, imate u svim gradovima puno vrtićkih grupa u kojima se provodi vjerski program". 

Crkva se već infiltrirala u dvije trećine javnih vrtića

I doista, na internetskim stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta može se pronaći podatak da je 2010. godine (recentnije informacije nisu dostupne, op.a.) u RH djelovalo 435 javnih vrtića, a program vjerskog odgoja provodio se u njih 295. U programima katoličkog vjerskog odgoja u dječjim vrtićima, uz prethodnu suglasnost roditelja, tada je sudjelovalo 15 tisuća djece. 

Štoviše, katolički vjerski odgoj u dječjim vrtićima u Hrvatskoj postoji već punih 25 godina; još 1990. godine u dva zagrebačka vrtića uveden je takav program za djecu starije vrtićke dobi. Osnova programa kakav se danas provodi u vrtićima u Hrvatskoj nastala je u listopadu 2001. godine, kada je Hrvatska biskupska konferencija (HBK) donijela dokument pod nazivom Program katoličkoga vjerskog odgoja djece predškolske dobi, a kojeg je tri mjeseca kasnije verificiralo tadašnje Ministarstvo prosvjete i športa.

Nije vjeronauk, nego...

"Ne radi se ni o kakvom vjeronauku, radi se o vjerskom odgoju. Razlika je ogromna - sve se radi kroz igru, čitaju se biblijske priče, imamo educirane odgajatelje u vjeri i program vjerskog katoličkog odgoja koji je potvrđen od resornog ministarstva", kaže nam ravnateljica dubrovačkih vrtića.  

Takav program u jednom dubrovačkom vrtiću, objašnjava Milan Mustač, postoji već drugu godinu, a pokrenut je nakon što je 23 roditelja tražilo da se otvori jedna grupa u kojoj će postojati vjerski program. 

"U ovom trenu na zahtjev roditelja provodimo anketu u dogovoru s biskupijom, i vidjet ćemo kakav će se interes pokazati da uvođenje novih grupa s katoličkim vjerskim programom", kaže Milan Mustač iako ona, koja je i sama vjernica, osobno smatra da vjerskom programu u vrtićima nije mjesto. 

"Mislim da je dovoljno već i to da se u vrtićima obilježavaju kršćanski blagdani, jer ipak živimo u kršćanskom okruženju. Smatram da katolički odgoj treba vratiti u obitelj, da su ova djeca još premala da ih se to uči u vrtićima. Ali meni roditelji na to kažu da su prezauzeti i da im vrtić treba u tome pomoći. A mi smo, kao i svi drugi vrtići, dužni odgovoriti na potrebe roditelja", tvrdi Milan Mustač. 

Objasnila nam je i proceduru koja je potrebna da bi se vjerski program uveo u javni vrtić: "Najprije morate imati educirane odgajatelje u vjeri, u našoj županiji ih ima oko 25. To su ljudi koji su se educirali u slobodno vrijeme i koji imaju potrebu to raditi. Odgajatelji zatim izrađuju program, kojeg mora odobriti Ministarstvo obrazovanja. Imate u Ministarstvu i savjetnice za vjerski odgoj, a nama su recimo program nekoliko puta vraćali na doradu".

Crkva bira tko je "prikladan"

Zakonski temelj za uvođenje vjerskog odgoja u vrtić je, naravno, stvoren nakon potpisivanja Vatikanskih ugovora, koje je Sabor ratificirao u siječnju 1997. godine. Već u veljači na snagu je stupio Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju, koji je u relativno sličnom obliku na snazi i danas, a u čijem 3. članku stoji da se "predškolski odgoj ostvaruje u skladu s razvojnim osobinama i potrebama djece te socijalnim, kulturnim, vjerskim i drugim potrebama obitelji".

Nadalje, u članku 15.a istog zakona propisuje se da se "u dječjem vrtiću ostvaruju programi ranog učenja stranih jezika i drugi programi umjetničkog, kulturnog, vjerskog i sportskog sadržaja". Predmetni zakon je, zajedno s Vatikanskim ugovorima, poslužio kao podloga za sklapanje Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, kojeg su u siječnju 1999. potpisali Josip Bozanić u ime HBK i tadašnji ministar prosvjete i športa Božidar Pugelnik u ime Vlade RH.

U tom se Ugovoru propisuje da je za provođenje vjerskog odgoja u javnim vrtićima potrebna suglasnost roditelja, kao i da je nadležni biskup taj koji određuje "prikladnu osobu" za izvođenje vjerskog odgoja u vrtićima. Naravno, da bi odgajateljica ili odgajatelj uopće mogli biti "prikladni" za provođenje vjerskog odgoja, moraju se dodatno educirati i dobiti odgovarajuću potvrdu od HBK.

Djecu tjeraju na molitvu i bez znanja roditelja

Iako se važećim zakonima i ugovorima vrlo jasno propisuje da se vrtićku djecu ne smije izlagati vjerskom odgoju bez suglasnosti roditelja, u praksi stvari izgledaju malo drugačije. Pokazao je to slučaj koji je ranije ove godine zabilježen u Požegi, gdje se dvoje roditelja pobunilo nakon što su doznali da im djeca prije jela izgovaraju molitvu "Isuse mileni budi naš gost, blagoslovi ovo jelo da nam bude na radost".

Zbog toga je u siječnju u vrtić poslana inspekcija Agencije za odgoj i obrazovanje, koja je donijela rješenje u kojem je zaključila da se odgajatelji nisu pridržavali pravila struke i važećih propisa, s obzirom da nemaju pravo inicirati molitvu van odobrenog programa vjerskog odgoja. Ravnateljicu Dječjih vrtića Požega Sandu Lukić tada to nije pretjerano zabrinulo, te je samo najavila da će od jeseni biti pokrenuta skupina u kojoj će se provoditi vjerski odgoj, a koju će djeca pohađati uz pismeno odobrenje roditelja.

Za manjince diskriminacija, za Katoličku crkvu upravo suprotno

S obzirom da svaki odgajatelj koji u vrtićima provodi vjerski odgoj ima određenu kreativnu slobodu u osmišljavanju programa, nije moguće utvrditi što se djecu točno uči na "vrtićkom vjeronauku". No, iz spomenutog Programa katoličkoga vjerskog odgoja djece predškolske dobi kojeg je 2001. donijela HBK, sasvim je jasno da je svrha zadržati što veći broj djece u okrilju crkve, čije se stado kroz godine u pravilu smanjuje. 

"U skladu s ciljevima cjelovitoga predškolskog odgoja njegovati i razvijati religioznu dimenziju djeteta, osposobljavajući ga, primjereno njegovoj dobi, za otkrivanje, prihvaćanje i življenje autentičnih vrednota Evanđelja u odnosu na sebe, drugoga te na poseban način Boga", navodi se u predmetnom Programu.

Zanimljivo je i kako u Programu stoji da je jedan od ciljeva vrtićkog vjerskog odgoja "pomoći djetetu da se na ispravan način priprema i za autentičan odnos s drugima, odnosno s onima koji imaju neke drugačije tradicije, navike i uopće životna usmjerenja". Na taj se način, piše u Programu, "dijete pravodobno priprema za život u različitosti koje se ne mogu zaobići, a koje su uostalom i obogaćenje za sve one koji ih ispravno shvate".

No, istovremeno su se predstavnici manjinskih vjerskih, samo mjesec dana nakon što je 2001. donesen citirani Program, protiv vjerskog odgoja u vrtićima pobunili upravo zato što su smatrali da je štetno djecu segregirati po vjeri od najmlađe dobi. 

"Osobno nisam sklon tome da se predškolska djeca indoktriniraju religijom. Smiješno je da se djeca u zajedničkom vrtiću dijele: 'ovaj je katolik, ovaj je musliman'", objašnjavao je tada u razgovoru za Vjesnik muftija Ševko Omerbašić, dok je predsjednik Protestantskog evanđeoskog vijeća Branko Lovrec izrazio zabrinutost da bi takve podjele za djecu mogle biti stresne. 

"Vjera je samostalno, dobrovoljno opredjeljenje pojedinca i ne može biti vezana za javne ustanove", bio je stav tajnika Židovske općine Zagreb Deana Friedricha, a tek je episkop Jovan Pavlović kazao da Srpska pravoslavna crkva u načelu nema ništa protiv vjerskog odgoja u vrtićima.

Mihoković Puhovski: To je agresivna indoktrinacija koja dovodi do podjela među djecom

Upravo ovo pitanje problematizira Vesna Mihoković Puhovski, predsjednica Udruge Protagora. Za nju je, naime, nedopustivo da vjeronauk uopće postoji u javim vrtićima i školama jer, kako kaže, "takva praksa nužno dovodi do podjela među djecom - podjela koje oni još ne mogu razumjeti". 

"Moram istaknuti da nam se javlja i sve više roditelja katolika koji se također protive takvoj praksi. Također, ako se uvodi katolički vjerski odgoj, što je onda s vjerskim odgojem djece roditelja drugih vjeroispovijedi, a što s djecom ateista? Roditelji svih njih financiraju i vrtiće i rad vjerskih zajednica, a provođenjem ovakvih programa su zakinuti", kaže Mihoković Puhovski.

"Nametanje vjerskog odgoja u vrtiće smatram samo agresivnom vjerskom indoktrinacijom, a nikako ne odgojem za ekumenu za koju je pledirao poglavar Katoličke crkve u Sarajevu. Nužno će dolaziti do diskriminacije, podjele na 'mi' i 'oni' i razvoja svijesti da je jedna grupa djece, ako već ne privilegirana (klinci to još ne razumiju), ali svakako 'drugačija' od drugih. Sa takvom praksom imaju podosta problema i starija djeca, a s djecom vrtićke dobi to bi bilo posebno štetno", tvrdi Mihoković Puhovski, te dodaje da bi bilo puno poštenije da roditelji koji žele vjeronauk u odgojnim ustanovama djecu upisuju u vjerske vrtiće.

Poseban je problem, ističe Mihoković Puhovski, sadržaj vjerskog odgoja u vrtiću i vjeronauka u školama. Udruga Protagora zabilježila je više prigovora šokiranih roditelja i djece upravo jer se na vjeronauku u srednjim i osnovnim školama pod činjenice prodaju tvrdnje da su ateisti izgradili koncentracijski logor Auschwitz, ili da se djecu izlaže propagandnoj kampanji protiv abortusa i pričama o sprezi bolnica i farmaceutskih tvrtki. 

"Sama sam svjedočila nastavnoj jedinici vjeronauka u srednjoj školi pod naslovom 'Vladari', a prva natuknica na ploči bila je 'Bijelci, muškarci, Hrvati'. Uz ove ozbiljne primjere, najviše me nasmijala 'nastavna jedinica' kad je vjeroučiteljica zatražila da učenici stave noge na stolove i glume porođajne muke Marijine. S druge pak strane u programu dakako nema priča kao na primjer one - sad vrlo aktualne u Španjolskoj - o sudjelovanju Katoličke crkve u programu oduzimanja beba roditelja komunista i socijalista za vrijeme fašizma", kaže Mihoković Puhovski.