Nisu se neki domaći mediji jednom osramotili zbog selektivnoga pristupa društvenim zbivanjima, piše Ante Gugo u svojoj najnovijoj kolumni na portalu Politika Plus.  Ipak, ovaj zadnji primjer u kojem neki nastoje sasvim prešutjeti, a drugi relativizirati brutalni napad ateističkoga aktivista na jednu staricu na zagrebačkom Cvjetnom trgu prešao je granicu nakon koje šutnja o tome postaje isto što i neodgovornost.

Šutnja isto što i neodgovornost

Puno više od šutnje dijela medija, koji time iskazuju opredjeljenje da nasilje može biti opravdano, zabrinjava me šutnja hrvatskih političkih i kulturnih uglednika. Ovdje je sasvim nebitno tko je napadač i tko je napadnuta gospođa. Njihova društvena djelatnost u prošlosti važna je samo toliko koliko može poslužiti za povezivanje s organizatorima skupa, odnosno otkriti razloge zbog kojih je starica bila žrtva brutalnoga nasilja.

Čovječanstvo je platilo nepodnošljivo visoku cijenu šutnje njemačkih intelektualaca prije stotinjak godina.

A ne tako davne društvene aktivnosti nasilnika iz ove priče nedvojbeno govore da on nije slučajno bio na mjestu na kojem su ateističke i navodno nevladine građanske udruge organizirale prosvjed protiv Crkve.

Da ne bih opet pogriješio, opet sam malo listao po dostupnoj literaturi. Kad se razbuktavao plamen fašizma u kristalnim noćima tadašnje Njemačke, dobar dio medija prešućivao je nasilje koje se događalo pri tome, a jedan dio to je opravdavao ili relativizirao. One koji su se ismijavali s tadašnjim žrtvama tog nasilja u ime demokracije i sveopćeg napretka, a tako su neki akteri opravdavali svoje djelovanje, povijest pamti kao jedne od najvećih zločinaca u povijesti ljudskog roda.

Netko će sad reći da su tada stradavale samo stotine. Da, a kasnije stotine tisuća, pa i milijuni. Ima li razlike u organiziranom činu nasilja nad jednim čovjekom ili nad stotinama? Zar nije važan razlog zbog kojeg se to dogodilo?

Potez jedne starice bio je odraz prava na drukčije mišljenje, što su u krajnjem slučaju i sami organizatori prosvjeda željeli izraziti. Čin nasilja bio je poruka da povlašteni, da ne kažem odabrani, imaju pravo korjenite društvene promjena tražiti i pod prijetnjom sile. Ma, što prijetnjom!

Relativiziranje kao poziv na nova nasilja

Tvrditi da su organizatori prosvjeda protiv Ugovora između države i Crkve bilo kako zagovarali nasilje bilo bi suludo, ali samo do trenutka dok se oni sami nisu počeli izrugivati s tim činom nasilja i relativizirati ga. Onog trenutka kad su to napravili, oni su praktično pozvali na nasilje na sljedećem sličnom skupu. Oni su javno i bez uvijanja rekli da to nije čin vrijedan društvenog uzbuđenja. Oni su nasilnicima poručili da je dopušteno njihove ideje nekom zabiti šakom u glavu ako ih taj netko ne podržava.

Mediji koji zaobilaze taj problem, posebno javni mediji u vlasništvu države, poručuju nam da će takav čin, za koji izostaje široka javna osuda, uskoro postati društveno prihvatljiv. Ako uskoro netko od organizatora skupa na Cvjetnom trgu dobije prostor na javnoj televiziji ili radiju, onda će nesumnjiva poruka biti da je takav čin nasilja čak i poželjan. Neistomišljenike se može mlatiti i društvo takve nasilnike ne samo da neće osuditi, nego čak neće niti javno izolirati.

Razlog zbog kojeg je prosvjed organiziran bio je motiviran željom za korjenitim društvenim promjenama. Potez jedne starice bio je odraz prava na drukčije mišljenje, što su u krajnjem slučaju i sami organizatori prosvjeda željeli izraziti. 

Jesmo li nemoćni?

Jesmo li nemoćni pred ovim očitim udruživanjem nasilnika i njihovih ideoloških i medijskih podupiratelja? Jesmo sve dok većina građana šuti. Nemoćni smo sve dok intelektualci ne podižu svoj glas. U ovakvoj situaciji nema se što puno govoriti. Mogu tek podsjetiti da su i u Njemačkoj prije nepunih stotinjak godina intelektualci bili prilično šutljivi. Čovječanstvo je platilo nepodnošljivo visoku cijenu zbog toga.

Neprihvatljiv je stav po kojem se ovaj čin promatra tek kao remećenje javnog reda i mira. Razlog zbog kojeg je prosvjed organiziran bio je motiviran željom za korjenitim društvenim promjenama. Potez jedne starice bio je odraz prava na drukčije mišljenje, što su u krajnjem slučaju i sami organizatori prosvjeda željeli izraziti. Čin nasilja bio je poruka da povlašteni, da ne kažem odabrani, imaju pravo korjenite društvene promjena tražiti i pod prijetnjom sile. Ma, što prijetnjom! 

Pokazali su da će to, zatreba li, raditi i uz primjenu sile. Izostanak osude ovog čina od strane političkog vrha ove države poruka je da će nasilje nad neistomišljenicima biti tolerirano. U kojim slučajevima? Nasilnici koji prolaze bez osude očito znaju odgovor na to pitanje, a ostali neka se usude istraživati ako imaju hrabrosti.

Dr. Ružicu Ćavar (77), predsjednicu Hrvatskog pokreta za život i obitelj, dok je skidala plakat aktivista i nosila svoj plakat ('Crveni zločinci vratite Crkvi sve opljačkano'), napao je Neven Kovačić (58) i nanio joj teške tjelesne ozljede.