- OVO će nas dotući, gotovi smo – reče slomljeno, upola glasa vlasnik, turističke agencije Tavan-Turist, Goran Planinc. – Ovo se ne može preživjeti. Kraj. Točka. Dno. Nema više. Korona nas je dokrajčila.

Gledao je grafikon ostvarenih rezultata na zidu i crvenu krivulju koja se strmoglavo urušavala. Već odavno došla je do dna, a da ju je produžio završila bi u podrumu zgrade.

Kad je osnovao tvrtku dao joj je ambiciozno ime: Tavan-Turist, ne samo zbog toga što je ured bio smješten, na vrhu, u potkrovlju. ''Ako je Bill Gates krenuo iz garaže'', mislio je, ''i uspio napraviti takvo mega carstvo, što li ću tek stvoriti ja koji svoj biznis pokrećem s vrha, s tavana''.

I dobro je krenulo. Tvrtka Tavan-Turist specijalizirala se za grupne dolaske različitih udruga, a svatko tko bar malo zna o turizmu, zaklet će se da nema boljeg turizma od grupnih dolazaka. Kad ti odjednom stigne 50, 100 ili više ljudi. Puna šaka brade.

A onda se dogodila korona. Prvi lockdown još je nekako izdržao, ljeto je prošlo kako-tako, nekako se preživjelo. Ovo novo zatvaranje, bio je siguran, neće moći izdržati.

Na stolu držao je papir s otkazom jedinoj preostaloj službenici, Mariji Mudri. Njeno prezime sve je govorilo: mudra, pametna, promućurna, snalažljiva, dovitljiva, čak i pomalo lukava. Ali sve te kvalitete bez ikakvog su značenja, sada kad se zatvaraju restorani, kafići, teretane i općenito mjesta okupljanja.

- Dobro jutro šefe – reče Marija Mudri veselim glasom, kakav je njen šef pamtio iz najboljih vremena, dok je posao cvjetao, a Tavan-Turist bio na vrhuncu.

- Jutro – mrzovoljno odgovori vlasnik agencije, držeći papir s otkazom u ruci. – Slušaj, moram ti nešto reći, nešto što mi, s obzirom na našu dosadašnju suradnju, nije lako izgovoriti. Ali ne vidim drugog izlaza, primoran sam. Stjeran u kut.

- Mogu li ja, šefe, prije toga nešto reći vama? – veselim tonom nastavi gospođica Mudri. – Nešto, što će vam možda popraviti raspoloženje.

Goran Planinc ništa ne odgovori. Nakon njenog cvrkutanja bilo mu je još teže. Ta mlada, pametna cura, uvijek dobro raspoložena i puna optimizma i u ovim teškim vremenima pršti od radosti. A on je sada treba dotući otkazom kojeg drži u ruci.

- Jutros sam dobila potvrde dolaska deset grupa od pedesetak osoba. S najavom još dvanaest. Riječ je o udrugama koje održavaju godišnje skupštine. I svaka traje tri dana. U deset tjedana, možete li to zamisliti, imat ćemo 1.500 noćenja, kao u najboljim vremenima.

- Deset grupa po 50 osoba? – u nevjerici reče vlasnik turističke agencije.

- Nacionalni ogranci Udruge europskih ateista, Association of European Atheists, žele baš u našem kraju održati svoje godišnje skupštine. Englezi, Nijemci, Španjolci, Talijani, Francuzi, Šveđani…

- Čak i da je tako, postoje dva problema. Ne volim imati posla s bezbožnicima…

- Ali šefe, novac ne poznaje ni granice, ni naciju, ni vjeru…

- … a drugo, naš hotel nema kongresnu dvoranu. Gdje će održavati skupštine? Dvoranu za svatove morali smo zatvoriti.

- Našla sam rješenje, šefe. Smjestit ćemo ih u crkvu.

- Marija, buncaš li ti? Imaš li vrućicu? Jesi li pozitivna na Covid? Skupština ateista u crkvi?! Pa to je svetogrđe.

- Zašto? Okupljanje u crkvama je dopušteno. Ondje nema zabrana.

- Znam, ali… To je kao da vodiš vegetarijance u steak house.

- Njima se to učinilo baš zgodnim. Oduševljeni su.

- Marija draga, znaš da je to nemoguće. Znaš da to ne možemo predložiti našem svećeniku. Znaš dobro što govori o ateistima, bezbožnicima kojima ništa nije sveto.

- Sve sam riješila, šefe!

- ?!

- Razgovarala sam sa svećenikom.

- I?

- Složio se. Dogovorili smo se oko najma.

- Ali, jesi li mu rekla o kome se radi? Jesi li rekla da dovodiš bezbožnike?

- Naravno.

- I složio se?

- Što složio? Oduševio se. I znate li što je rekao? Rekao je: zajedno ćemo učiniti plemenito djelo. Dovest ćemo ih u naše stado. Preobratit će se. Kad ti ateisti vide snagu Crkve u Hrvatskoj, odreći će se svog bezbožništva.