S dolaskom radosnog ili radosti Božića, možda bismo se vlastitim snagama trebali pozivati na otpor, jer bismo njime najprije od sebe tražiti odgovore na pitanja koja s velikim žarom postavljamo drugima kada visokomoralno propovijedamo svijetu: je li uistinu svima radostan; kakve probleme i muke ljudi imaju; jesmo li im u stanju pomoći; zanima li nas kako im je dok se mi slavodobitno cerekamo; jesmo li uistinu spremni dijeliti duh Božića iskreno bez pompe i prenaglašenosti naglašavajući vlastitu dobrotu i njezine trijumfe, kako smo se pripremili za Božić; što smo čistili, pokušavali čistiti i očistili u četiri tjedna?

I dok tako iskreno propitujući se mislimo o sebi, umjesto „vršljanja” po sebi, mogli bismo pažnju napokon, pokloniti drugima.
Na ova razmišljanja su me navele dvije osobe - prijatelj i majka u razmaku od možda svega nekoliko sati.

S majkom sam razgovarala o seoskim i gradskim adventima pa je ona mudro retoričkim pitanjem zaključila kako je zanimljivo da se riječ došašće slabije koristi nego advent te zašto bi to moglo biti tako.

Prijatelj je pak, svojim postupcima pokazao kako skromnošću, privrženošću i dobrotom koja ne ječi, ljubavlju koja se ne hvasta, usmjeravao na strpljivost uz koju stupaju mudrost i poznavanje ljudskih potreba, unatoč sebičnim navadama osobe koja guši ljubavlju da bi joj dala veći značaj (neskromnoj pa prema tome i vrlo upitnoj, ako je usmjerena uvijek isključivo na sebe samu!), izvan svake samokontrole, što je zapravo konzumeristički pothvat, jalova ljubav bazirana na trgovini uz mjerenje, samohvalu, očekivanje da se vrati, sebična, vrlo često ljubav koja je sklona podilaženju, relativistička, nesolidarna, naporna i zapravo onda i ništavna.

Shvaćajući njihovo taktično, ali i nenametljivo upućivanje na razmišljanje koje je važno da bih  razumjela što mi treba biti važno i da se manje bavim nekonstruktivnim djelovanjima, svrsishodnim, kratkotrajnim, onim koji oduzimaju energiju, a vrlo često odudaraju od konstruktivne kognitivne re-akcije vraćajući me na početak problema - u ugodu vlastitog odbijanja, sjetila sam se zašto su mise zornice jedan od mogućih odgovora na sva postavljena pitanja ovoga teksta.

Sociološki bismo zornicu mogli promatrati kao jedan od rituala - univerzalnu sastavnicu kulture, koji se zadržao označavajući vrijeme došašća. No i sam naziv misa, zornica, direktna je aluzija na zoru, vrijeme buđenja, kada ritualno obavljamo pripravu za dan, obavljamo sve predradnje prije nego li se upustimo u svijet: umivamo se, češljamo, oblačimo, razmišljajući što nas sve čeka toga dana. Upravo tim svim postupcima uranjamo u dan očekujući mir u njemu, sebi, svijetu kojim smo okruženi, priželjkujući glas osoba koje volimo, njihovu blizinu, zadovoljstvo, jer u suprotnom bismo i sami bili neispunjeni, nesretni, kao i taj dan ako se sve to ne bi ostvarilo.

Baš zato Došašće ima drugačiji prizvuk, arhaičan, prizvuk čekanja onoga što će tek doći, za što se trebamo dobro pripremiti, dok Advent znači dolazak, odsječen je, iako istoga značenja, pretvoren u masu događaja gdje su pripreme jedino prisutne u isključivosti samozadovoljstva gastronomskih, glazbenih i inih užitaka osjetila, koja trebamo brzo smiriti, nestrpljivošću duha vremena koji nam služi kako bismo ono što očekujemo naposljetku odmah i dobili.

Dječja pjesmica iz davnina o četiri čarobne riječi: izvoli, hvala, molim, oprosti - sada, iz perspektive onih koji se raduju adventu i/ili došašću, upozorava nas kako ono što smo nekoć učili, a možda se zaboravljamo podsjetiti zbog ritualnog ponavljanja ili baš zato što smatramo kako bismo ih trebali drugačije upotrebljavati, trebamo ponovo reanimirati, ne zato da bismo se samo mi dobro osjećali, da bi nam bilo nešto oprošteno, da bismo dobili, kako bismo hinili zahvalnost ili pristojnost, nego zato da bismo napokon shvatili kako postoje i drugi ljudi, njihovi životi, problemi, ali najprije oni - koje bismo trebali prihvaćati jer su ljudskim dostojanstvom toga dostojni i neizdvojeni iz potreba za iskrenom ljudskošću.

Da bismo to shvatili, potrebno je vrijeme, ne sada ovdašnjost bez principijelnog odsustva iz dijaloga svijeta. Naša samoća ili potištenost, ako već postoji, možda postoji zato što se njome branimo kako o drugima ne bismo mislili - ili ne bismo dovoljno mislili. Tada sebičnost nastupa vrlo konkretnim/konkretiziranim sredstvima - onaj tko mora doći, mora doći sada jer mi to želimo. Ne shvaćajući kako taj netko možda dolazi izdaleka baš zato da bismo se još bolje pripremili jer ćemo tada još više, pripremajući se, razmišljati o veselju koje nas čeka, zaboravljamo fokus - drugoga, onoga koga čekamo i za što je zaslužan. On - taj drugi je osmijeh - dok tada gesta govori više od naših tlapnji kojima zagađujemo riječ bitnoga značenja (ljubav!).

Ljudi promovirajući dobrotu/ljubav, čine nevjerojatno uz šutnju i strpljivost, samozatajnost, uporno potvrđujući kako su drugi bitni. Tako je neki dan osvanula fotografija paketa anonimnog dobrotvora bez popisa ali uz niz objašnjenja onoga tko je fotografiju objavio. On, naime, objašnjavajući kako je inače dobar, a uz pohvalu ideji koju planira i sam provesti u djelo - vrišti dobrotu zbog čega taj popratni tekst gubi smisao. Fotografija je postojana, anonimna, nježna, lijepa, čista u svojoj dobroti.

Zato, volimo li zornice, advent/došašće, veselimo li se Božiću, možda bismo se trebali još jednom pitati - čemu se veselimo, što pripremamo ili spremamo?

Jer zapravo: „Plemenita djela koja ostaju skrivena najcjenjenija su” (Pascal) - ne zbog nas, nego zbog drugih kojima su potrebna.