SILOVATELJI na slobodi. Kriminalci i lopovi, krema našeg društva. Umirovljenici ispred kontejnera. Dobri radnici na kolodvorima u redu čekanja za ukrcavanje u bus koji vozi u Irsku. I onih malo radnika što je ostalo - u štrajku. Učitelji. Radnici „Đure." Idilična slika našeg društva.

I nisu krivi oni gore iz vrha, a niti „žetončići." Oni samo koriste priliku koju smo im mi pružili na izborima. Tko može reći da i mi ne bi isto uradili da smo na njihovom mjestu. Ali dok je svijeta i vijeka bilo je i bit će žetona. Nekad jeftinijih, a nekada skupljih.

A oni koji nas vode, i koji odlučuju o našim sudbinama, navukli su zastore na svojim kabinetima. Izgleda, glavobolja im je prerasla u migrenu. Da budemo jasni, nisu ni ostali bolji, ali glavobolju i migrenu prouzročio je sve veći broj „žetončića", a koji su ni krivi niti dužni zaposjeli nekakve funkcije. Jer svjesni su ti „žetončići" da im je ovo zadnja prilika da nešto ugrabe. Znaju da bi na izborima njihova stranka dobila onoliko glasova koliko dobije jedan Mjesni odbor.

Je li slučajno što štrajkaju u isto vrijeme učitelji i radnici „Đure" ili ne? Tu sjede ljudi koji su čas desno, čas lijevo. Razumljivo, u imenu svoje stranke imaju i riječ „narodna". Mogu biti svačiji. Dosljedni su svog imena. A sve za dobrobit. Ali samo ne znamo čiju. Nekad smo i mi mogli kupovati žetone. Recimo za bilijar, za telefon, ili recimo kad idemo na toalet na kolodvoru. A što je danas postao žeton. Luksuzna roba. Može ti odlučiti o sudbini, pa na kraju i životu.

Izgleda u našem društvu mnogima je dogorjelo do noktiju. Nikad više nezadovoljstva. I to treba gledati ne kao nešto protiv same države, već kao legitimno izražavanje radničkog nezadovoljstva.

Najveći problem štrajka radnika „Đure", pa i učitelja je nedostatak građanske solidarnosti. Veliki broj nas njih će kritizirati, i njihovi štrajkovi će naići na osudu. Ali radnik „Đure" koji nije dobio plaću, koji ne može dati svom djetetu deset kuna za školu, koji ne može svom djetetu priuštiti čokoladu... njega kao roditelja to sigurno boli, jede. I svjedoci smo danas teških bolesti, suicida. Tko je odgovoran za to? Možemo li sada razumjeti radnika?

Ali mi smo narod koji gleda uglavnom na sebe. Rijetko ćemo vidjeti da će netko stati uz te radnike. Rijetko se i mi pobunimo. Možda tek kada se i mi osjetimo ugroženima. A zar nismo ugroženi. Kao, dobro nam je?!

Nitko ne gleda korak-dva unaprijed. To je odgovor na ovoliki broj naših sindikata i njihovu razjedinjenost.

Kod nas pošteni i čestiti radnik iz „Đure" trpi i preko svojih mogućnosti. Ali kada dogori, kada ne zna za što radi, onda je spreman i na ulicu izaći i otići pred Vladu. A znamo da je „Đuro" othranio veliki broj naših građana, veliki broj mirovina zarađeno je upravo u „Đuri." „Đuro" je bio simbol ovoga grada.Što bi bilo sa Strojarskim fakultetom ako nema "Đure." I vjerujem da svakoga boli ovo što se dešava u „Đuri", osim možda onih par „žetončića." Ali kao što su nestali oni žetoni za toalet, vjerujem, nestat će i ovi isto tako.

I kako reče predsjednik Uprave ĐĐ da je došlo do poremećaja u isplati plaća. Poremećaj??? Možda  je uzrok glavobolja i migrena?! A ostavke? Ma kakvi! Jer oni se znaju odgovorno ponijeti u takvoj situaciji, reče on. Odgovorno i pošteno. Kao i uvijek. I dosljedno.

A možda je Slavonija postala nepoželjna kćer majke Hrvatske, a Slavonski Brod problematični sin. Možda nismo zaslužili jednak tretman kao ostali dijelovi naše nam domovine.

I nisu krivi oni gore iz vrha, a niti „žetončići." Oni samo koriste priliku koju smo im mi pružili na izborima. Tko može reći da i mi ne bi isto uradili da smo na njihovom mjestu. Ali dok je svijeta i vijeka bilo je i bit će žetona. Nekad jeftinijih, a nekada skupljih.