KOLIKO je u obuzdavanju neke krize važno povjerenje javnosti u one koji su na prvoj crti ili one koji odlučuju o našim sudbinama, vidjeli smo svakodnevno u načinu na koji se Lijepa Naša suočila s pandemijom koronavirusa.

Možda je ovo prava prilika, kada se na područjima pogođenim potresom treba sve iznova sagraditi, da se i naše institucije demontiraju i ponovno preslože. Možda je to jedina prilika za njihovo ozdravljenje. Neke ukinuti jer ne služe ničemu, ili samo smetaju, a neke temeljito demontirati kako bi se mogle nove graditi.

Na sve njihove probleme u rukovođenju krizom, kao da ih ni Bog nije htio pomilovati, ili ih pak samo još iskušava, desi se i potres.

U svjetlu spoznaje kako se kvalitetno upravlja krizom, kako se stvaraju javna potpora i osjećaj sigurnosti u nesigurnim vremenima, pogledajmo što se događa kada se krizom ne upravlja, kada prevladavajući dojam čine kaotičnost i dezorijentiranost.

Ne trebamo ići daleko. Pogledajmo samo Petrinju, Sisak, Glinu i okolna mjesta. Niti deset dana nakon što je potres razorio ta mjesta, ovdašnja javnost ne zna ni koliko je točno objekata stradalo, koliko je ljudi ostalo bez krova nad glavom, što će biti s njima, kakav će otprilike biti model obnove.

Što smo vidjeli u prvih deset dana nakon onog najsnažnijeg potresa? Uglavnom smušene i uspaničene ljude, koji nisu znali komu se i gdje obratiti. I vidjeli smo brojne političare, saborske zastupnike, kandidate na budućim izborima, koji su dolazili pomoći i opaliti koji selfie, jer ako to ne objave kao da nisu ni pomogli. Svakakvih je slika bilo. I na krovovima, štalama, dimnjacima. A cilj je jedan – doprijeti do svoje publike. Jedina njihova uloga u mjestima pogođenim potresima je da smetaju i otežavaju ljudima transport i pomoć nastradalima.

Da su državne institucije neefikasne znaju svi, osim onih vladajućih. Građani Lijepe Naše ni prije potresa nisu nešto baš vjerovali državnim institucijama. Ovaj potres samo je do kosti ogolio njihov trulež i neefikasnost.

Ali ono što je za svaku pohvalu jest to da je Lijepa Naša postala jedno srce. Proteklih dana cijela se Hrvatska sjatila u Petrinju, Sisak, Glinu… Ceste i parkirališta puna su automobila, kombija i dostavnih vozila, teretnjaka i šlepera, registracijskih pločica iz Dubrovnika, Šibenika, Imotskog, Osijeka, Zagreba, Slavonskog Broda, Pule, Rijeke, Varaždina… izgleda to prilično kaotično jer mnogi ne znaju kamo idu, ali - na neki čudan način - sve ujedno savršeno funkcionira. Na vozilima su poruke podrške. I to je istinska i iskrena humanost, drukčija od one koju nude institucije.

Ipak, urušavanje državnih institucija ne događa se odjednom, nego se radi o dugom i mučnom procesu koji u Hrvatskoj traje više od trideset godina. Poslovi za podobne umjesto za sposobne, stranačko, a ne stručno kadroviranje, postojanje bespotrebnih i štetnih funkcija, a možda čak i cijelih institucija, odbijanje odgovornosti i korupcija,... - sve je to polako, ali sigurno uništavalo državne institucije, kao i samo društvo.

Nažalost, desila se prirodna katastrofa koja je na vidjelo iznijela štetu nastalu zbog truleži smeća u institucijama.

Glavešine naroda našeg pokušat će na sve načine zaustaviti demontiranje povjerenja u institucije i državu, pokušat će to i kroz postavljanje šatora i kamp kućica. Ovaj put, rezultati su i previše vidljivi. No, oni će ih pokušati prikriti na sve načine pa i jučerašnjim pokazivanjem mišića prilikom cijepljenja.

S druge strane, ljudi na terenu rade najbolje što mogu, i zaslužuju svaku pohvalu, zahvalnost i i divljenje. A predstavnici institucija svojim posjetima Petrinji, Sisku, Glini, donose samo trulež koju su uzgajali desetljećima na svojim pozicijama.

Možda je ovo prava prilika, kada se na područjima pogođenim potresom treba sve iznova sagraditi, da se i naše institucije demontiraju i ponovno preslože. Možda je to jedina prilika za njihovo ozdravljenje. Neke ukinuti jer ne služe ničemu, ili samo smetaju, a neke temeljito demontirati kako bi se mogle nove graditi.

I na kraju, pojavit će se lešinari koji će u Petrinji, Sisku, Glini i okolnim mjestima vrebati svoj plijen. Jer - kako god da bilo - iz svakog mulja na kraju isplivaju govna.