Vjerujem skoro svi smo s nestrpljenjem čekali kraj 2020. godine. I kao nikad bili smo sretni što se završila. I moramo priznati, bila je baš teška, puna problema. Taman kada smo brojali zadnje dane 2020. godine, desio se strašan potres. Petrinja, Sisak, Glina…

Boraveći na ovim područjima, osjetio sam i vidio ljudskost, humanost. I pitam se – zar je trebalo sve ovo da se desi kako bi mi pomagali? I lijepo je vidjeti ljudskost na djelu kada je najteže, ali je lijepo vidjeti i ljudskost kada živimo u blagostanju.

Scene koje i najtvrđa srca ne ostavljaju ravnodušnim. Potresne scene.

U kadru stoji novinarka. Iza njenih leđa čuje se vrisak. Jedna majka u Petrinji upravo prima vijest da joj je dijete poginulo. Kasnije javljaju da je riječ o njenoj kćerki koja je imala 12 godina. Malo ranije vatrogasci režu lim na automobilu koji je ostao zatrpan ispod gomile cigli koja je pala s porušene kuće i zatrpala cijeli automobil. Nakon skidanja krova iz auta izvlače jednog uplašenog tatu i još uplašenijeg sina kojem je manje od pet godina. Stavljaju ih zajedno na nosila i kombijem Hitne pomoći odvoze u bolnicu.

Tokom popodneva novinari javljaju o žrtvama u okolici Gline. Četvero je mrtvih u Majskim Poljanama, selu u blizini Gline, točnije u zaseoku Bjelajci. "Dođite u kraj od kojeg je i Bog digao ruke", poručuje jedan reporter iz Majskih Poljana. Mnoge kuće su razrušene još iz rata, a sada je razrušeno skoro cijelo selo. U potresu je poginulo sedmero ljudi, povrijeđeno ih nekoliko desetina.

Gradonačelnik Petrinje, plače pred kamerama. Jako puno slika ostat će u kolektivnoj memoriji, a Petrinja i Sisak godinama će vidati rane. Pogotovo Petrinja, koja je i bez potresa izgledala kao grad koji je država zapustila i napustila. Gomile neobnovljenih kuća, na kojima su četvrt stoljeća bile vidljive ratne rane, sada su većinom porušene. Koliko se država brinula za Petrinju dovoljno govori podatak da nisu obnavljane čak ni mnoge privatne kuće koje su vlasnici htjeli obnoviti sami. Sada se državni vrh sjatio u Petrinju i svima su puna usta solidarnosti i pomoći. Procjene štete još nitko ne spominje, prašina se još nije slegla, ali bit će potrebne milijarde kuna da se Banija popravi.

Dok državni vrh maše s praznom blagajnom, vjerojatno nemajući pojma odakle bi mogao pronaći sredstva za obnovu Banovine, dok stotine ljudi nemaju gdje spavati, pa su prve noći proveli u kolektivnom smještaju u petrinjskoj vojarni, građani se organiziraju sami. Petrinja je prije rata imala oko 35.000 stanovnika. Sada ih je, po popisu stanovništva, tamo oko 24.000, ali realno ih je u gradu ispod 20.000. Od ulaska Hrvatske u EU nekoliko tisuća mladih napustilo je rodni kraj. Potres je preostale građane ujedinio i ljudi su pružili ruke jedni drugima. I bez Vlade, kao što su živjeli prije potresa.

Posljednji dan 2020. godine odlučio sam provesti u mjestima pogođenim potresom. I u ime SBplus portala uručiti pomoć i od nas. 

Doista slike i svjedočanstva ljudi lede krv u žilama. I kada dođete i vidite gdje su ljudi živjeli i gdje sada žive, zapitate se: kako ijedan čovjek može biti nezahvalan životom. Jer kad usporedimo naše živote, način življenja i njihov. A rijetko čujemo uopće našu zahvalnost prema svemu onome što imamo.

Marija iz Majskih Poljana kazuje kako su ona i njena obitelj dobro, ali im je u potpunosti uništena kuća.

- Cijela ulica je uništena, ostali smo bez krova nad glavom, jauci i plač bili su jezivi, i mnogi su ostali cijelu noć vani, jer od straha nisu znali gdje bi – kazuje Marija, i nastavlja dalje – iskustvo kao iskustvo je grozno, iskreno i ne sjećam se svega, znam da me bacalo po stanu, ali hvala Bogu ostali smo živi. I dok Mariji suze kreću niz lice, iz nje isijava sreća što je ostala živa. I prolaze mi misli: Koliko je nas živih, imamo sve što poželimo, ali zahvalni nismo. 

 Ljiljana iz Siska, tog dana šetala je glavnom gradskom ulicom, sve je djelovalo idilično, ali u 12 sati i 19 minuta sve se promijenilo.

- Odjednom sam se počela ljuljati lijevo, desno, počelo je nešto puhati, pa se čuo užasan prasak, a ljudi su uplakani počeli istrčavati iz zgrada – priča Ljiljana.

Ljiljana nastavlja dalje – probala sam nazvati djecu mobitelom, ali nisam uspjela. Nekako sam dotrčala do auta, sjela i otišla kući, koja je udaljena četiri kilometra od centra Siska. Ispred zgrade vidjela sam djecu zajedno sa susjedima. Nisam znala je li to stvarna slika ili san. Prvo što sam uradila zahvalila sam Bogu što su mi djeca živa. Takvu sliku grada nisam vidjela ni za vrijeme rata – završava Ljiljana.

I svaki čovjek ima svoju priču, koju će prepričavati cijeli život.

Boraveći na ovim područjima, osjetio sam i vidio ljudskost, humanost. I pitam se – zar je trebalo sve ovo da se desi kako bi mi pomagali? I lijepo je vidjeti ljudskost na djelu kada je najteže, ali je lijepo vidjeti i ljudskost kada živimo u blagostanju.

Vjerujem kako će ovim ljudima biti popravljeno porušeno, i nadoknađena materijalna šteta. Ali slike kroz sve što prolaze, nažalost ostaju trajne.