NE pamtim koliko puta sam već spomenula kako poeziju koju čitam smatram mini filozofijom, mudroslovljem, a pjesnikinje i pjesnike mudracima, čarobnjacima riječi, promatračima svijeta koji osjećaju dužnost obraćati se svakom dijelu toga svijeta povezujući mikro i makro kozmos - a da to obraćanje izgleda sasvim prirodno unatoč divljenju čitatelja. U nekoliko stihova može stati čitav život - a mi, svjesni kako te pokretne slike sjećanja rezimiraju iskustva na način suosjećanja sa sobom kao posrednikom između čuda i uobičajenosti, znamo kako je riječ o iznimnim ljudima. Sinkronizirani pokreti pjesnika i ljudske zbilje, ljepote ili ružnoće istoga svijeta, ali i njegove sasvim osobne egzaltiranosti, čak i nesmotrenosti s obzirom na rezultat čitanja - divljenje ili gnušanje - zato ne izostaju kao i maštovito povezivanje ličnosti i preferencija bez odmaka od stihova. Konačnost definicija povlađivanja ili nepovlađivanja zato se čini kao očekivana reakcija s nužnim krajnostima kao postavljenim ogledalima u kojima vidimo vlastiti odraz. Čitajući stihove, čitamo i obamrlost svojih osjetila kojima oni - ti stihovi - služe kako bi ih ponovo obnovili, oživljavajući spektar boja svijeta za koje smo zaboravili u svojoj uskogrudnosti monotonije. Ako mislimo da ne znamo cijeniti poeziju, možda nismo dovoljno hrabri imenovati sve one trenutke improvizacije za kojima posežemo najviše u djetinjstvu, neopterećeni formom ili takozvanim savršenstvom, kojega ionako nema s obzirom na ljudskost. Ljudskost i igra zato svoje dosege imaju u čistoći dječje naivnosti (ili čitaj - nevinosti!) koja se svemu divi i sve propituje, a igrajući se zaboravlja na račun sigurne budućnosti. Djecu zato volimo jer njihova čednost proizlazi iz manjka iskustva, a ljupkost iz gesta bez predumišljaja. Ne želim tvrditi kako sva poezija svijeta može i treba biti sladunjavo privlačna - ljudski životi se ne dogode kako bismo uživali, nego kako bismo živjeli. Obilje svijeta, kao i bijeda, životu daju kompoziciju i tjeskobe i ugode, sukladno predodređenim afinitetima s kojima pojedinac ne stvara veze, nego ih pronalazi. Ako pronalazi mrak, mrak će prebivati u stihovima - ako pronalazi zrake sunca, one će isijavati iz stihova veličajući slavlje rođenja. No, poezija opet nije samo jedno ili drugo - njezina neisključivost često sažima raspoloženja, a tehnika/metrika, stil, odabir riječi zapravo su personifikacija osjećaja i pojava. Zato nazvati nekoga pjesnikinjom ili pjesnikom kada je već ovjenčan iskustvom odraslog čovjeka, znači priznati kako igra ipak postaje dijelom njegove percepcije svijeta, neovisno o temi pjesme i slikama koje se ondje nalaze. Računati na ozbiljnost riječi kroz stilske figure, znajući kako sve možemo izreći jednostavnije i možda razumljivije, jest zapravo pristajanje na samo jedno pravilo igre - pravilo ne postoji. I dok tako pjesnik piše/razmišlja/igrajući se, mi postajemo sudionici igre, vraćajući začudnost u život. Dogodilo se kako te postupke prepoznajem zahvaljujući Emily Dickinson i zbirci odabranih pjesama ‘Tiše od sna’. Simpatično dvojezično izdanje iz 2008. godine u nakladništvu ‘Modernist’ i prijevodu priređivača Dražena Dragovića našlo se na polici “otpisane” ili nepoželjne knjižne građe jedne knjižnice. Kako pripadam skupini čitatelja sakupljača čak i takvih knjiga, dobila sam ju jednom i nisam skrivala zadovoljstvo, smatrajući ovu knjigu još jednim darovanim blagom.

Izazovno izdanje s originalnim tekstom pjesama polaže nadu u čitateljske sposobnosti i potrebu za iskrenim, privrženim pristupom pjesnikinji od koje se treba učiti igri jednako kao i jeziku, od kojeg ova - još jedna - igra kreće. Pjesnik - prevoditelj - čitatelj - tumač tako, igrajući se, mogu biti vezani vjerom u snagu riječi - što ih zapravo čini prijateljima, koliko god to prijateljstvo izgledalo čudno prijateljstvo ljudima od forme, a bez sadržaja. Prevoditelj je pjesme rasporedio u cikluse: Ljubav, Priroda, Život, Smrt, Vječnost - ne bi li zaokružio tematske cjeline pjesama na temelju pjesničke inspiracije koja ciljano zaokružuje paradoksalnosti vječnog kretanja. Tako metaforički ne živi samo stih, poezija, pjesnikinja, priroda, život, ljubav - nego i smrt koja je više prividna nego li stalna/trajna/konačna. Konačno je kretanje svih tih elemenata koji vječno zaokružuju neobuhvaćenost svijeta. Poezija Emily Dickinson zato i jest mini filozofija jer se ne fokusira na kratkotrajnost ljudskih domašaja jedinstvenog iskustva. Pjesnikinja je znala da riječi ostaju bdjeti kad se svjetla životne pozornice ugase - jer je riječ važna i jer ima težinu univerzalnog prijenosa stanja s kojima se možemo identificirati. Kad dođemo do te faze, postajemo tumači ponovo u igri - prevoditelji drugog reda, ali samo nominalno. Pjesnikinja zna kako je važnost čitatelja jednaka važnosti pjesnika i zato mu se obraća. Obraćajući mu se biranim riječima i figurama, ona isto tako zna kako pristajemo na vječnost jer se ne ograničavamo. Ostaje samo - prenositi istu ideju dalje. Inače znam koristiti u tekstovima citate, stihove, referiram se na druge autore. Odbijam sada to učiniti jer vjerujem u vječnost, u igru, u riječi… u ljude koji ne odustaju od (barem!) sjećanja na nevinost i čistoću - ne samo svoju, nego i drugih…!