ANTIČKA kultura i koncept života uvelike su oblikovale misao zapadnog svijeta i djelovanje čiji rezultati su vidljivi na svakom koraku.

Umjetničke intervencije i invencije u tom smislu postaju još jedna priča za sebe gdje se akumuliraju sve te poveznice s antičkim svijetom, a filozofska potka opstaje ritmično se krećući ka osnovi ljudskoga, gdje pitanja o smislu osjećaja i ponašanja, dakle, pitanja o sveukupnosti života izgledaju kao labirint u kome nema pogrešnog pristupa, ali kome se nazire kraj. Antički junaci inspirativno djeluju za razne pristupe i ideje, ali mit ne ostaje samo na narativnoj razini već se proteže do srži simbolične interpretacije bez koje život ostaje jedino na evolucijski primarnoj razini. Jednosmjernost evolucije bi prema tome bila isključivo preživljavanje unutar ideja suvremenog svijeta – pojednostavljenih i sistematiziranih vrijednosti koje a priori isključuju drugog, isključujući emocije i sebedarje. Druga formula ide sasvim drugim tokom. U svijetu ideja postoje nepredvidivosti koje je nemoguće objasniti egzaktnim vokabularom ili formulama. I upravo na ovome mjestu umjetnost dolazi do izražaja kao podsjećanje ili reinkarnacija ideje/a o svijetu unutar konkretnog i opipljivog i nekonkretnog ili onozemaljskog. Ono što smo kadri učiniti na temelju emocija u svijetu konkretnog i opipljivog, u umjetnosti zadobiva status estetsko-etičke vrijednosti izložene vjetrometini različitih utjecaja. Pojednostavljeno rečeno: bez modela apstraktnog, konkretno se slaže u mozaik bez potrebe za dodatnim pojašnjenjima. Jedemo, pijemo, jednom rječju - živimo a u životu ne prepoznajemo vrijednosti na temelju kojih nastaje kultura... a ista se pak definira i duhovnim i materijalnim nasljeđem. Dalje, ići istom logikom prepoznavanja simboličnih veza i kauzalnosti možemo doći do najjednostavnijeg primjera: kuća nije samo nastamba, ona je oaza, utočište, mjesto rada, opuštanja, kreativnosti, ona je bogomolja pojedincu u nevolji,... Za svaki drugi primjer vrijedi isto pravilo. Kako za živo - tako i za neživo. Uzus kojim dolazimo do zaključaka i poimanja, percepcije, svakome je dodatna točka preobrazbe u neuobičajeno. Postavlja se pitanje zašto ovo pišem? Zato što neka iskustva pomažu apsorpciji svijeta na neuobičajen način i slaganju slagalice uzročno-posljedične vezanosti pripadajućih elemenata. Uzmemo li mit za primjer, postavlja se pitanje zašto i na koji način se mitologija proteže do današnjeg dana i čime je zaslužila daljnju upotrebu te koji mitološki elementi mogu pomoći u kreiranju zaključka, koji se daju reinterpretirati, prilagoditi, upotrijebiti. Jedan od takvih mitova je mit o Orfeju. Priča prožeta čežnjom, ljubavlju, povjerenjem, nepovjerenjem, (ne)suzdržanošću, ljubavlju - konkretnom i materijaliziranom u liku Euridike.

Jučer je učenica Glazbene škole, ujedno voditeljica programa zaslužna za njegov koncept, Nera Vidmar, konkretnim primjerima napose iz svijeta glazbe popratila ovaj mit. Sudionici ovog glazbenog susreta su cijeloj priči dali svoj dio kroz izvedbe uživo. Učenici i prisutni gosti mogli su doznati ponešto o preinakama u operama čiji kompozitori su koristili ovaj mit i zato je ovo izlaganje bilo očekivano edukativno. 

No, tu ne staje čitava ideja programa. Istaknuti su autori poput Ovidija, Vergilija, umjetnici kao što su Rodin i Rubens, ali slušatelji su mogli čuti i za balet Igora Stravinskog i za film Jeana Cocteaua. Lijep koncept s glazbenim točkama od Perija do Wiliamsa išao je u korak s tezom o univerzalnosti mita, ali i umjetnosti... o vječnoj inspiraciji do danas. Uz te odlike umjetničkog djela koje traje vječno kao i sam mit, postavlja se pitanje i koje su to vrijednosti iz mita toliko zorno prikazane da bismo na njihovim temeljima dalje širili to veliko polje ideja i predodžbi neophodnih za nadgradnju osobnosti?

Uzmimo za primjer ideju o ljubavi: ljubav za koju Dante piše kako 'pokreće sunce i sve zvijezde' (božanska, ali i ljudska) je ljubav koja Orfeja dovodi do podzemlja. Ljubav - riječ koja postaje otrcana u filmovima i narativima gdje je samoj sebi svrha, u priči o Orfeju je ljubav koja se materijalizirala u Euridiki, ali željela je potvrdu osjetila u osvrtanju zbog čega je bila izgubljena. Uvjet ljubavi je ljubljeno biće - dakle, stvarno dok je osjećaj neopisiv - što će reći nestvaran. Iskustvo ljubavi čovjeka čeka priliku sjedinjenja u ovozemaljskim okvirima. Je li to točno?

Jest. Ali o čemu dalje govori mit... koliko verzija toliko i umjetničkih djela, ali ono što daruje originalna verzija mita jest duhovno sjedinjenje. Orfejeva glava i lira, instrument kojim je izazivao i ljubomoru i divljenje odnose struje do Hebra, do mora, pa do Lezba - domovine pjesnika,...

Neosporna snaga ljubavi pronalazi svoje mjesto ondje gdje je začeta - u duhu. Ljubav postaje i ostaje hiperbola, ali samo onima koji ne vjeruju u njezinu snagu. Ista ta ljubav, ezoterična sastavnica života ili život sam rukovodi odlukama čiji moralni aspekt ostaje u prisutnosti i prije i poslije smrti zbog čega i krive odluke postaju ispravne kad za njih dođe vrijeme. Zato Orfej ipak dočeka sjedinjenje. Ljubav dobiva smisao. Ljubav ima smisao. Ljubav kao pokretač života, ali i jedini osjećaj koji traži razumijevanje ondje gdje je to ponekad nemoguće...