U komunikaciji - barem onoj telefonskoj - često ovih dana možemo čuti uglavnom retoričko pitanje „Što nam se događa, a tko zna što će se još događati?". S obaveznom zabrinutošću i zebnjom za sebe, članove obitelji, prijatelje. I nije bez vraga, što bi rekli naši stari.

Krenulo je s koronavirusom koji nitko prije nekoliko mjeseci nije mogao ni naslutiti, a onda u jeku borbe s opakom pošasti, potres snažno pogodio Zagreb, a poslije se to nastavilo vrlo često… i na sve je počeo padati snijeg nakon najtoplije zime u povijesti mjerenja u Hrvatskoj, a temperatura se spustila ispod ništice što uz sjeverni hladni vjetar ostavlja još teži dojam. Istina, svima se preporuča „ostanite doma" pa i nema baš šetnje po hladnoći, no ima i onih koji moraju raditi, stići do svojih odredišta, što dodatno osim hladnog vremena otežava i ukidanje javnog prijevoza kao i provjeravanje propusnica za sve koji se „muvaju" u javnom prostoru te one koji su krenuli iz drugog mjesta prebivališta, a nikamo ne smiju bez potrebne dozvole.

Možda je najbolje ne pitati se što nam se još može dogoditi jer to će sigurno doći već sutra.

A kako smo svjesni da uvijek može biti i teže i gore, pokušajmo dići glavu i iskoristiti vrijeme - kojega je kod nekih sada doista na pretek - najbolje što je moguće.

Unatoč stalnim savjetima i preporukama što sve možemo učiniti sa sobom, a da ne izludimo, neki (neodgovorni i neoprezni) ne mogu zamisliti život bez druženja i fizičkog kontakta pa ako više ne mogu u kafiće, ovako besposleni privatno organiziraju roštilj, kartanje i raznorazna druženja, dovodeći time u opasnost sebe i svoje ukućane i sve ostale.

Čini se da su, sukladno preporukama, najdiscipliniraniji umirovljenici, što svjedočim i vlastitim primjerom. Svatko od nas „čuči" u svom stanu ili kući, čujemo se s djecom, unučadi, prijateljima, rođacima… i u tome nam, zahvaljujući Viberu, WhatsAppu… prođe pola dana. Saznajemo pritom da je u nekim sredinama puno gore nego nama u Slavonskom Brodu i okolici. Tako su, primjerice, penzioneri u prekosavskom Brodu u totalnoj izolaciji od svijeta, točnije, ne smiju izaći iz svojih stanova 24 sata na dan, što kako kažu, stvara osjećaj kaveza ili zatvora. Istina, dozvoljen im je izlazak iz doma samo nedjeljom ujutro od 4 do 7 sati kada mogu otići u trgovinu po nužne potrepštine. Ne znam kome je to palo na pamet, ali nekako mi žao penzionera koje zamišljam kako cvokoću od zime u 4 sata ujutro dok čekaju da netko izađe iz trgovine pa da uđe sljedeći. S obzirom na njihovu dob i zdravstveno stanje, možda će im presuditi neka teža prehlada pa neće ni trebati korona. Ali, svatko svoje zna.

No, inače, kako doznajem, prekosavski susjedi kao i europski umirovljenici, vrijeme krate raznoraznim aktivnostima. „S obzirom da ne smijem van, a naviknula sam svaki dan šetati preko sat vremena, radim vježbe, ujutro i navečer. Uz otvoren prozor po sat vremena vježbam jer tako se osjećam bolje, pokretljivije, a istovremeno sam smirenija i zadovoljnija jer sam uradila nešto korisno za sebe", kazala je 71-godišnja gospođa Anka. Deset godina starija liječnica, gospođa Šefika, veli kako cijeli život voli čitati pa i sada uz dobru knjigu može provesti po cijeli dan, a ako je sadržaj posebno privuče, nerijetko uz knjigu provede i noć.

Vrlo slično i na slavonskoj strani Save postupaju vremešniji sugrađani. U osmom desetljeću života, gospođa Ljubica veze prelijepe cvjetne bukete na jastuke, prizivajući tako sunce i bolja vremena. Većina, pak, nakon jutarnjih vijesti nacionalnog Stožera civilne zaštite, kavice i prvih telefonskih kontakata s najbližima, nešto skuha za ručak, nađe poneku zanimaciju po kući i već su došle večernje vijesti s novim preporukama. U stvari, vrijeme brzo prolazi i koliko god smo rođeni kao društvena bića sve nam manje fale ljudi, barem fizički kontakt, što je uostalom i stalna preporuka.

Hoće li tako i ostati, vidjet ćemo, no povijest nas uči kako entuzijazam diže ljude na noge. Tako je bilo i nakon brojnih dosadašnjih velikih ugroza poput španjolske gripe koja je prije jednog stoljeća odnijela sto milijuna života, ali i onih bližih koje se smjenjuju svakih nekoliko godina.

I zato je važno sačuvati optimizam i vidjeti u svemu nešto dobro. Imamo napretek vremena pa možemo primjerice ispeći kolače i poslati poštom svojoj djeci u drugim gradovima, sjetiti se onih koji su usamljeni i onih za koje inače nismo imali vremena pa ih telefonskim pozivom upitati za zdravlje, napraviti plan aktivnosti za vrijeme koje će dozvoliti izlazak iz domova… a ono će zasigurno doći kao što je uvijek dolazilo.

I ne trebamo se stalno sa strahom pitati što će nam se još dogoditi, jer na to ne možemo utjecati, osim što možemo i moramo biti odgovorni prema sebi i drugima i „ostati doma".