SLAVONSKI BROD - Prije točno deset godina, slavonskobrodski Državni arhiv u svom je prostoru priredio dojmljivu izložbu o povijesti brodskih kinematografa kroz razdoblje cijelog stoljeća - od 1910 do 2010. godine. Oni koji se sjećaju izložbe, a i nekadašnjeg odlaska u „pravo" kino što je bio svojevrstan društveni događaj, s gorkastim okusom u ustima (poput autorice teksta) vjerojatno osjećaju i „žal za starim kinom" i težinu prihvaćanja novoga, što nismo ni tražili niti birali.

Svaki put, naime, kad se odlučim odvesti unuke ili s prijateljicama pogledati film na velikom platnu i u kinodvorani, požalim zbog toga iz više razloga.

Na samom vrhu popisa tih razloga su cijene ulaznica, posebno neprimjerene onima koji žive od radničkih mirovina pa i plaća. Unaprijed, dakle, oni koji, primjerice, povedu u kino troje unučadi, moraju računati da će ostati bez većeg djela svojih mjesečnih primanja. I kako god pokušali planirati onu jeftiniju varijantu… nekako uvijek ona ispadne skupa. A nije ni čudo kad, osim poprilično visokih cijena ulaznica, uvijek plaćamo još nešto što unaprijed ne možemo predvidjeti kako bismo prošli barem malo jeftinije. Tako će ulaznica za film u 2D izdanju i trajanju do 120 minuta od ponedjeljka do nedjelje, ali do 17 sati, koštati 27 kuna. No, ukoliko u tom terminu ne igra birani film, nego ga prikazuju tek od 17 sati, za ulaznicu ćemo morati izdvojiti po 33 kune (do četvrtka), a od petka do nedjelje po još četiri kune - dakle, 37 kuna. I na koncu, recimo, odlučimo odabrati prema reklami najjeftiniju ulaznicu srijedom, čija je početna cijena 22 kune pa bi, računamo, to trebalo pokriti sto umirovljeničkih kuna, no iznenadite se opet nekim nametima. Za eXtreme dodatak treba izdvojiti još po tri kune, a jednako toliko i ako film traje duže od 120 minuta, dodatak za REAL D 3D iznosi deset kuna po ulaznici, a VIP sjedalo pet… Ima tu još dodataka za premijere i štošta drugo. Naravno, k tome CineStar zadržava pravo da određene filmove i projekcije koje prikazuje srijedom, izdvoji iz akcije 'Moja Cine srijeda' i tada se ulaznica naplaćuje po punoj cijeni.

No, na koncu odlučimo odvesti djecu u kino, biramo najjeftiniju srijedu i nećemo uzeti ništa od dodataka, ali ne možemo izbjeći kupovinu barem najminimalnijih grickalica, kokica, sokova ili vode, što ne smijemo ponijeti od kuće ili kupiti u jeftinijoj trgovini i to, u konačnici, na blagajni izbaci puno veći iznos i od ulaznica. Neminovno preturamo po glavi kako smo za jedan odlazak u kino, unucima mogli skuhati ručak zajedno s desertom i kokicama ili platiti nekoliko mjesečnih režija (dopunsko zdravstveno, TV pretplata, bon za mobilni telefon…). I tako nam, već prije ulaska u kinodvoranu, stane „kost u grlu", a ona ne prestaje ni s početnom najavom drugih filmova. Naime, zbog visine decibela iz zvučnika koja je i za nas starije ubitačna, kreću glavobolja, nelagoda i razmišljanje koliko je to nezdravo tek za unuke i njihove mlade bubnjiće. I sve to skupa umanjuje ljepotu filma kojega je inače doista najprimjerenije i najugodnije vidjeti na velikom platnu.

A nekada smo, još prije 110 godina, u Brodu na Savi imali prvo kino „Urania Grande elektrobioskop", na Trgu pobjede, nakon čega je otvoreno kino Apolo, većini kasnije poznato kao 'kino Partizan', a mlađima kao 'Kino Brod'. 'Kino Kasino' otvoreno je 1921., a Hrvatski dom je počeo prikazivati filmove 1927., tridesete su protekle u pojavi zvučnog filma, a '52. godine 'Kino Jadran' iz Mesićeve seli u prostorije Hrvatskog doma. Pedesetih su godina sva kina bila u jednom kinopoduzeću. To je vrijeme kada se najviše odlazilo u kino, kada dolaze i američki filmovi.

Svi stariji sugrađani danas samo mogu evocirati uspomene o nekadašnjem značaju kina koje su voljeli u vremenima kada je kino bilo zabava broj jedan, društveni događaj za koji se birala garderoba, jer prije i poslije kina prošetalo se i korzom. Zanimljivi kroničar brodskog života, Zvonimir Toldi, kao veliki zaljubljenik kina i filma, svjedoči kako je od 1954. godine vodio statistiku o svakom pogledanom filmu. „U jednoj godini sam pogledao 170 filmova", rekao je, a svoju je arhivsku izložbu dopunio dnevnikom gledanja filmova i sličicama nekada poznatih glumica i glumaca koje je, kao i mnogi, skupljao. Danas više ne ide u kino.

Brođani su, nažalost, kao i ostatak Hrvatske, ostali bez starih kinodvorana. I nakon niza godina bez ijednog kina, „zagospodario" je CineStar, a da nas nitko ništa nije pitao. Svaki put se pitam zbog čega je to tako, premda mlađa populacija vjerojatno ima odgovor. Kakav god on bio, čini mi se da CineStar ipak nije usrećio dobar dio Brođana i onih iz okolnih mjesta jer nikada do sada nisam vidjela punu kinodvoranu od četiri koje nudi Colosseum pa i kada je riječ o preporučivanim oskarovcima, najnovijim crtićima ili art filmovima.

Ali netko od svega vjerojatno ima koristi… i što bi uopće pitali tamo neki „narod" iako ta riječ u predizborno vrijeme kao zakletva ne silazi s usana niti jednog političara.