Ono o čemu se dugo šuškalo, sada postaje stvarnost. Šef je kratko nazvao i rekao: „Vidite što se zbiva ovih dana, konzultirao sam se s užim vodstvom stranke i donio odluku. Počnite hitno sastavljati liste.“

Josip, stari, provjereni stranački kadar, čija je riječ nešto značila i u Zagrebu, zapali cigaretu, duboko povuče dim u pluća i ispusti pepeljasti oblak. Srkne gutljaj kave i osjeti zadovoljstvo.

Cijenio je šefa, njegovo političko umijeće, instinkt da osjeti kada je za što pravi trenutak. O elokvenciji, diplomatskom štihu, taktici i znalačkom poentiranju da se i ne govori. Osim toga, šef je bio pojava, govori jezike, ima nastup. Ne bi ga u Bruxellesu toliko uvažavali da nije takav. Ne spada on među one demokrkane koji u Bruxellesu, da nema taksija i službenih vozača, nikada ne bi znali doći od zračne luke do zgrade Europskog parlamenta.

Srkne još gutljaj kave i povuče posljednji dim iz cigarete, koja je dogorijevala. Osjećao je duboko poštovanje prema šefu, njegovom osjećaju za tajming. Uvijek je imao dobru procjenu kada valja što napraviti, koji potez povući. Tako i sada. Uputa je bila kratka i jasna. Za svaki slučaj, da ne bi zaboravio ili krivo shvatio, Josip je zapisao dvije kratke rečenice koje mu je maločas izgovorio šef: „Vidite što se zbiva ovih dana, konzultirao sam se s užim vodstvom stranke i donio odluku. Počnite hitno sastavljati liste.“ Svoj odgovor šefu nije zapisao. Bio je kratak, kao i uvijek. Stotinu puta ga je izgovorio, tri uvijek iste rečenice: „Da, šefe. Razumio sam. Mudra odluka.“ Šef ih je obožavao čuti.

Mada su mu neki stranački kolege rekli kako baš i nije za politiku, shvatio je to kao izraz njihove ljubomore. Nema puno mudrosti u politici. To je kao vožnja biciklom. Bitno je održavati ravnotežu, a to je najlakše ako nogama tiskaš ispod sebe, a glavom klimaš. Jednostavno i lako. Ali Josip se, smatrao je, na političkoj površini već desetljećima održavao pouzdavajući se u vlastite procjene i analize. Nije ih javno iznosio; služile su mu kao svjetionik koji određuje putokaz.

Sada, relativno lako, zaključio je zašto se šef odlučio za prijevremene izbore. To je onaj njegov nepogrešiv osjećaj za tajming. Tri velike stvari dogodile su se u prošloj i na samom početku nove godine. Lani je završen Pelješki most. Kakav grandiozni  uspjeh. Hrvatska je povezana, nema više gužvi kod Neuma, glatko se vozi od jednog do drugog kraja zemlje. Doduše još ne, ali bit će kad se dovrše pristupne ceste. Ali zato se već sada glatko vozimo po Europi, nema više stajanja i kontrola na granicama sa Slovenijom i Mađarskom. Dio smo Schengena, predziđe Europske unije. Baš kao što smo nekoć, kako je to volio isticati prvi predsjednik stranke - neka mu je laka hrvatska zemlja - bili predziđe kršćanstva. I onda euro, kruna svega. Toliko uspjeha u tako malo vremena. Pravi trenutak za prijevremene izbore koje će dobiti kao od šale. Pa onda još četiri godine na vlasti.

Josip izvadi bilježnicu. Vodio je pedantno bilješke o svakom svom stranačkom kolegi. Upisivao pluseve i minuse u tablice nalik Excelu. To mu je pomoglo u sastavljanju izbornih lista. Kad bi ga šef pitao zašto ovaj ili zašto onaj, uvijek bi imao spreman odgovor. Tako je i sada, za manje od sat već imao gotovu listu. Šef je rekao da s listom požuri. Bit će sigurno prvi koji će mu je dostaviti. Naravno, prvo mjesto na listi ostavio je za sebe. Onih četiri-pet mjesta iza, najvažnije je. Ti sigurno ulaze u Sabor. Tu će biti njegovi ljudi, provjereni, odani, vjerni stranci i njenim načelima. Odlučio je, zbog one ženske kvote, na listu staviti i Zrinku, slatku, ljupku, mlađahnu medicinsku sestru iz bolnice. Šef će biti zadovoljan; em žena, em mlada. Takvih treba u Saboru.

* * *

Josip je ostao u šoku, tonom i sadržajem onoga što je ispalio šef kad ga je nazvao. Očekivao je pohvale što je tako brzo poslao traženu listu. A ono, vatra, užarena lava, plameni oganj. Nije vjerovao vlastitim ušima: „Crni Josipe, pa gdje ti živiš?! Kojem ti svijetu pripadaš? Pa ne vidiš li što ljudi govore, koliko su bijesni, psuju nam majku, oca, cijelu familiju. Preklinju stranku, vrijeđaju me. Cijene podivljale, nema što nije poskupjelo. A mi smo, ja osobno, jamčili da neće biti tako, da će se cijene u kunama striktno preračunavati u eure. Ali ti nesretni trgovci nas prevarili. Pa sam naredio da moramo djelovati. I sastaviti i objaviti liste tih prevaranata. Crne liste, Josipe, crne liste! Trebalo je da mi pošalješ popis tih prevaranata, tih lopovskih trgovaca. Da ih stavimo na crnu listu. A ti meni poslao izbornu.“